Vukovarku Helenu Ernoić, koju će mnogi Vukovarci možda prije poznati po djevojačkom prezimenu Bučko, zatekli smo u sred uštimavanja bas gitare, bez koje, kako kaže, ne bi bila danas to što jeste, velika zaljubljenica u taj instrument koji je počela svirati još dok je živjela u Vukovaru i to na nagovor prijatelja.
“Jedan dan me prijatelj nazvao i rekao da im treba basist. Ja sam mu rekla da to nisam, no pokušat ću, uz vrlo glupo objašnjenje: „Ima samo dvije žice manje od gitare, koliko teško može biti“. Danas mi je to nevjerojatno smiješno, ali tako je počelo”, priča Helena koja je u Vukovaru završila jezičnu Gimnaziju, u Mariboru je diplomirala na Marketingu i prodaji, a trenutačno, uz bavljenje glazbom, studira i primjenjenu psihologiju.
Ljubav prema glazbi potakla je od pokojnog oca, Julina Bučka, dugogodišnjeg glazbenog urednika za Hrvatskom radiju Vukovar.
“U nekom trenutku sam poželjela upisati glazbenu školu, što je tata dočekao s oduševljenjem. Tako sam završila osnovnu glazbenu školu za gitaru, pet razreda klavira i tri godine srednje glazbene škole na odjelu solo pjevanja. Paralelno sam bila članica nekoliko KUD-ova, gdje sam njegovala tradicionalnu glazbu, a to sam smatrala važnim segmentom vlastitog identiteta. Od sedme godine sam bila u raznim zborovima, što je svakako ostavilo važan utjecaj”, kaže Helena.
Podsječajući kako je uz glazbu vezana i njezina sestra Ana Bučko, svi u obitelji osim majke Jasenke Vrdoljak, koja je međutim prepoznatljivost stekla u novinarstvu te je cijeli svoj radni vijek ugradila u Hrvatski radio Vukovar.
“Kada sam krenula u glazbenu školu, roditelji su sestru pitali želi li i ona nešto svirati. Tada je vrlo odlučno rekla kako ona nikada neće ići u glazbenu školu. Danas je uspješno završila Muzičku akademiju na odjelu pedagogije te je dobitnica čak dvije Rektorove nagrade. Ista ona „mala“ koja je rekla da nikada neće svirati. Osim studija, uspješno je vodila nagrađivanu vokalnu skupinu KUD-a Joakim Govlja i zbor udruge Vukovarci dobre volje. Zajedno već godinama nastupamo na festivalima vezanim za rusinsku kulturu, a posebno mi je drago da smo na festivalu Ružin vrt u Novom Sadu prvi put dobile nagradu kada smo zajednički napisale pjesmu. Ona glazbu, a ja tekst. Ukratko, vrlo sam ponosna na nju i trag koji ostavlja u glazbi. Osim sestre, tu je i brat Boris koji je možda malo manje od nas aktivan u glazbi, ali i dalje puno doprinosi sviranjem u raznim KUD-ovima”, priča Helena.
Dodaje kako su ozbiljniji glazbeni angažmani za nju došli selidbom u Zagreb.
“Doslovno drugi dan sam dobila poruku od radijskog kolege Slavka Nedića da je čuo kako sam se preselila i da im treba basist. Došla sam im na prvu probu i tako postala članicom duhovnog benda RIM, koji me već nakon tjedan dana „bacio u vatru“, jer je naš prvi nastup bio u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“. Nakon nekoliko godina, počela sam svirati s bendom “U pol’ 9 kod Sabe” s kojima sam provela prekrasnih šest godina. Zajedno smo snimili dva albuma i jedan EP, a sve je to praćeno koncertima po regiji. Svakako mi je najdraži koncert u Tvornici kulture, jer sam oduvijek željela stati baš na tu pozornicu. Dok sam svirala sa Sabama, kreativan dvojac benda Ana i Martina su me pozvale da gostujem na njihovom projektu, koji se kasnije pretvorio u bend “Ti, ja i moja mama” s kojim smo objavili jedan album”, kaže Helena.
Trenutačno je članica zagrebačkog benda Svemir koji ove godine slavi 10 godina postojanja kao i jednog austrijskog benda o kojem detaljnije ne može govoriti, jer bend službeno u javnost izlazi 11. rujna, kada će imati koncert u Beču. Na opasku kako je jedna od rijetkih basistica u Hrvatskoj kaže kako bi ih sve mogla nabrojati na prste jedne ruke.
“Vjerujem da ih ima još, ali su jako rijetke. Neke od njih više nisu ni glazbeno aktivne. Po društvenim mrežama postoje i grupe gdje se basisti druže. U jednoj sam administrator i ona čini 423 člana. Znate li koliko je, osim mene, cura u toj grupi? Ravno pet. Vjerujem da su razlozi različiti zašto je tomu tako, no smatram da je to ipak poražavajuće mali broj”, kaže Helena.
Napominje kako se u Hrvatskoj grupe ponajviše prepoznaju po pjevaču ili pjevačici. Razlog tomu je, po njezinom mišljenju, zasigurno i politika benda (sugestija izdavača ili PR-a) da se u prvi plan guraju pjevači/pjevačice, kako bi oni bili nešto prepoznatljivo.
“Obzirom da dugi niz godina djelujem i kao glazbeni novinar, moram priznati da sam u brojnim intervjuima s inozemnim bendovima zapravo doživjela suprotnu situaciju. Napravila sam mnoge divne razgovore i s ostalim članovima benda. Žao mi je što se i kod nas to više ne prakticira, jer svaki član benda (muškarci ili žene) doprinosi finalnom zvuku i sudjeluje u aranžmanima pjesama. Član benda je možda zaslužan baš za onaj riff zbog kojeg ćete prepoznati pjesmu kada ju čujete na radiju”, navodi Helena.
Na pitanje je li glazba u Hrvatskoj još uvijek muška stvar odgovara kako je ne bi tako opisala, ali bi rekla da žena sigurno ima manje.
“Ili da se osvrnem na jednu dodjelu nagrade Status. Drago mi je što se održava, odnosno što se pozornost daje upravo instrumentalistima i naravno da finalisti ovise o prijavama. No kada se dodjela održala 2019. godine u Osijeku, tada je i sama voditeljica u nekom trenutku prokomentirala „Nadam se da će se među nominiranima jednom naći i neka žena. I to je to“, potvrđuje dodajući kako iznimno cijeni kolege basiste/basistice.
Kaže kako joj se sviđa kako Jelena Galić slaže aranžmane, inače basistica Nine Romić.
“Također se divim bubnjarki Bruni Matić, koja je nevjerojatno napredovala sa svojim znanjem i sigurna sam da će ostaviti veliki trag na glazbenoj sceni. Tu je i basist Vladimir Samardžić kojem kao da je taj instrument produžetak tijela, a nevjerojatno sam uživala u muziciranju s bivšim bendovskim kolegom Markom Lucijanom Hraščancem, koji uspijeva s minimalno sviranja učiniti pjesmu tako „velikom“, nabraja Helena.
Napominje i kako joj je drago da je imala priliku pohađati satove bas gitare upravo kod kolega koje cijeni, Zvonimira Bučevića – Buča i Vladimira Samardžića. Od stranih izvođača voli Nik West, a rado voli poslušati i Kingu Glyk.
