Smještena u zapadnom Srijemu, na lijevoj obali rijeke Save, Gunja i u ove tmurne i prohladne zimske dane odaje dojam živoga mjesta, sredine navikle na borbu s brojnim nedaćama, ali i zajedništva njezinih mještana.
“Naše najveće bogatstvo su ljudi, pogotovo mladi. Ako oni odu, Gunja gubi bitku,” naglašava načelnik Općine Anto Gutić koji zadnjih godina pokušava mijenjati sliku sela koje je nakon poplave 2014. postalo simbol stradanja, ali i ustrajnosti. “Želja mi je da se Gunja ne promatra samo kroz prizmu katastrofe, nego i kroz razvoj, nove projekte poput gradnje dječjeg vrtića koji je pri kraju i s kojim ćemo po prvi puta osigurati mladim obiteljima da djecu predškolske dobi zbrinu u Gunji, a ne susjednim Drenovcima kamo su ih do sada u vrtić morali voditi”, kaže Gutić.
Dodaje kako je to jedan od najvažnijih projekata posljednjih godina u Gunji, a otvorenje vrtića jedan je i od presudnih uvjeta da mlade obitelji ostanu u selu.
“Da nije vrtića, razmišljali bismo o odlasku. Ovako imamo razlog ostati,” kaže Marko na naš spomen dječjeg vrtića, kojeg zatičemo pred trgovinom u središtu sela. “Znate kako je, ako nemate kamo s djecom dolazite u problem. I supruga i ja radimo, roditelji nisu u mogućnosti, ni njezini, ni moji da nam čuvaju djecu i nije bilo izbora nego iz voditi u mjesta poput Drenovaca koja nisu daleko, ali opet niste u svom rodnom mjestu, u kojem živite i radite”, pojašnjava ovaj mladi Gunjanac.
Kaže i kako je, koliko on vidi i osjeti odlazak mladih i obitelji iz sela stao.
“Nakon poplave i godina ekonomske neizvjesnosti mnogi su otišli u Irsku, Njemačku ili veće hrvatske gradove. Moja majka kaže kako joj je najteže gledati prazne kuće i dvorišta koja više nitko ne kosi. Vjerujem da je tome sada kraj i da bi se ljudi mogli početi i vraćati”, kaže naš sugovornik.
Ipak, ostali su mnogi. Mladi poduzetnici otvaraju obiteljske obrte, rade u lokalnim pogonima, bave se poljoprivredom iako je pad u broju stanovnika osjetan. Prema popisu stanovnika iz 2021. u Gunji živi 2.600 stanovnika naspram 3.732. 2011. godine illi 5.176 koliko je stanovnika u selu živjelo 1991. godine.
“Sve što je bilo loše, nas je zadesilo. Najprije taj nesretni rat, pa onda poplava nakon koje je najmanje nekoliko stotina mještana otišlo iz sela. I sve se tako kalemilo jedno na drugo. Uz to smo daleko od glavnih prometnih pravaca, pogranično područje koje je prije rata bilo naslonjeno na susjedno Brčko. Nakon rata, ta se veza prekinula i Gunja je morala graditi svoj vlastiti indentitet kao hrvatsko pogranično mjesto”, priča 45-godišnji Enes kojemu dio obitelji i dalje živi u Brčkom, a njegovi su ostali u Gunji gdje je i on zasnovao obitelj. Djeca su mu srednjoškolci i svakodevno putuju, jedno u srednju srednje školu u Županji, a drugo u nešto dalje Vinkovce.
“Dobro je”, kaže. “Nije da smo selo u kojem se ništa ne događa. Imamo i sportske klubove, poprilično jako kulturno-umjetničko društvo, osnovna škola uvijek nešto priređuje, a rade i udruge”, kaže očito zadovoljan. “Znate kako je, meni je ovdje lijepo. Imam sve što mi treba. Sada ćemo dobiti i vrtić, Ja od njega neću imati koristi, ali moja djeca jednog dana hoće ako odluče ostati u Gunji. To još ne znam. Nadam se, a u nadi je spas”, govori kroz smijeh ovaj Gunjanac kojega susrećemo nedaleko seoske džamije, najstarije u Hrvatskoj, otvorene još 1969. godine i koja je dugo godina bila jedina u Hrvatskoj.
Primjećuje kako gledamo u minaret pa se nadovezuje: “U poplavi 2014. nije se gledalo tko je musliman, katolik ili druge vjere. Nevolja je isto sve nas snašla. I ostali smo u zajedništvu, a i danas smo. Svatko štuje svoje, ali kada je interes sela u pitanju nema podjela”, tvrdi Enes dok sjeda na bicikli i uz pozdrav odlazi niz ulicu.
Đuro Karalić
