Arapski putnik i pisac Abu Hamid al-Andalusi al-Garnati boravio je u Ugarskoj od 1150. do 1153. godine gdje je – kako tvrdi – bilo čak 78 gradova koje je usporedio s orijentalnim gradovima Bagdadom i Isfahanom. Ta su dva grada bili pravi velegradovi onoga vremena, pa uzevši u obzir tadašnje zapadnoeuropske prilike, za pretpostaviti je da je Abu Hamid – blago rečeno – pretjerivao. Brojka od 78 gradova približna je broju županijskih utvrda kojih je bilo 72, pa neki povjesničari vjeruju da je zapravo pisao njima.
Županija na nemirnoj granici
Vukovska je županija bila jedna od pedesetak srednjovjekovnih županija unutar Ugarskog kraljevstva. Smještena na spoju dravsko-savskog međurječja i Podunavlja, obuhvaćala je dijelove današnje Brodsko-posavske i Osječko-baranjske županije, cijelu Vukovarsko-srijemsku županiju, te dijelove općina Šid i Srijemska Mitrovica u Republici Srbiji, a protezala se pograničnim područjem kraljevstva. Upravo zbog toga se tijekom kasnog srednjeg vijeka isticala velikim brojem utvrda i kaštela koji su tvorili široku obrambenu zonu, od Posavine pa do ugarsko-poljske granice.
Do kraja 14. stoljeća, u Vukovskoj je županiji bilo ukupno pet gradskih naselja – kraljevski gradovi Vukovar i Eng, privatni gradovi Gorjani i Ilok, te biskupsko sijelo Đakovo. Vukovar je nastavio ispisivati povijest do današnjih dana, no Eng je – netragom nestao.
Već u 12. i 13. stoljeću su se u Vukovskoj županiji razvijala mnoga trgovačka naselja koja su ležala na magistralnom pravcu koji je povezivao europski jugoistok s Panonskom nizinom. Čini se da je kraljevski grad Eng (u mađarskim izvorima nazivan i Heng ili Nagyeng) bio jedno od najstarijih urbanih mjesta Vukovske županije, a najvjerojatnije su ga kao naselje osnovali doseljenici iz sjeverne Italije i Francuske na važnoj cesti što je vodila od Zemuna prema Pobosuću, pa dalje preko Vukovara i Osijeka prema Budimu. Razlog njihova naseljavanja bi možda moglo biti rudarstvo, kojem su bili vični, ili pak najamništvo u smislu vojničke postaje na granici, a potom vjerojatno i trgovina sa istokom, Bizantom i dalje.
Iz skromnih saznanja o aktivnostima tamošnjih trgovaca s kraja 13. stoljeća može se zaključiti da je Eng bio razvijen centar, no podaci koji potvrđuju da se doista radi o gradskom naselju datiraju tek iz prve polovine 14. stoljeća. I mada se radilo o kraljevskom gradu, sačuvanih izvora o Engu iznimno je malo. Grad nažalost nije zabilježen niti u jednom kartografskom izvoru, tako da se i o njegovoj lokaciji za sada samo nagađa.
Trgovci i redovnici
Prvi poznati zapis o Engu nalazi se u pismu pape Grgura IX. iz 1240. godine. U listini kralja Andrije III. Mlečanina, posljednjeg kralja roda Arpadovića, trgovci i građani Enga oslovljeni su kao „universi mercatores […] et hospites de Eng“, pa otkrivamo da je Eng bio razvijeno trgovačko naselje kojeg naseljavaju vitezovi hospitalci, pretpostavlja se romanofonog porijekla.
Dolazak Andrije u Ugarsku, Izvor: Chronicon Hungarie Pictum)
Hospitalci ili Ivanovci bili su rimokatolički vojni red nastao u Jeruzalemu potkraj 11. stoljeća, a osnovao ga je blaženi Gerard. Glavna im je svrha bila pomagati bolesnima, a red je ime dobio po prvom samostanu u Jeruzalemu kraj crkve sv. Ivana Krstitelja. Iako su članovi reda većinom bili redovnici koji su polagali tradicionalne redovničke zavjete siromaštva, poslušnosti i čistoće, u Redu su se razlikovale tri vrste članova – oružani borci, bolničari i svećenici.
U prilog pretpostavci o njihovoj snažnoj prisutnosti u Engu govori i podatak da je jedna od gradskih crkava bila posvećena sv. Leonardu, akvitanskom svecu čiji su kult popularizirali francuski križari u 12. stoljeću. Štovali su ga kao zaštitnika zatvorenika, ratnih zarobljenika, rodilja, a zazivalo ga se i protiv mraza i konjskih bolesti. Jedan od najpoznatijih zaziva dogodio se 1103. kada su Boemunda od Antiohije za vrijeme križarskih ratova zarobili muslimani, te se on molio sv. Leonardu za oslobođenje, koje se i ostvarilo.
Znamo da je tijekom 13. stoljeća Eng bio kraljevski posjed. I u kasnijoj ispravi iz 1310. godine kralj Karlo I. Robert naziva ga civitas nostra (naš grad), a dokument iz 1316. godine spominje franjevački samostan u Engu.
Godine 1332. kralj Karlo je dopustio prikupljanje papinske desetine u svojim kraljevstvima, ali tek nakon što mu je Sveta Stolica pristala dati trećinu prikupljenog novca. Sudeći prema dokumentima koji se bave tim ubiranjem, tijekom prve polovice 14. stoljeća Eng je imao čak 3 župe, jer se u popisu platitelja desetine navode Ivan, župnik središnje gradske župe, Andrija svećenik crkve sv. Leonarda, te Matija, svećenik crkve Blažene Djevice Marije. Sama mogućnost postojanja tri župe u gradu Engu izdvaja ga od ostalih gradova na tom području.
Tim je više neobično da je posljednji pisani dokument o postojanju Enga datiran u 1408. godinu. Pretpostavlja se da je grad tijekom 15. stoljeća jednostavno preostao postojati.
Misterij nestanka
Na prvi pogled, uzroci stradavanja i nestajanja Enga možda leže u njegovoj velikoj ranjivosti. Blizina područja pod kontrolom Osmanlija i položaj na magistralnoj cesti grad su činili lakom i pristupačnom metom za napade, to više jer se vjeruje da nije bio branjen utvrdom ili bedemima.
Povjesničari raspolažu s nešto podataka o početku sukoba s Osmanlijama i njihovim teškim posljedicama na Eng. Prvi ozbiljniji upadi turskih četa sjeverno od Save dogodili su se upravo na području današnjeg Srijema. Godine 1390. njihov je prodor zaustavio mačvanski ban Ivan Morovićki kod nedalekog Manđelosa, a iduće je godine svoj uspjeh ponovio kod Enga. Prema sačuvanim svjedočanstvima, ove su provale obilježile pljačka, palež te stradanja stanovništva. Nakon toga se Eng u izvorima spominje još samo nekoliko puta do 1408, godine u kojoj je ugostio kralja s njegovom pratnjom. Nakon toga se gradu gubi svaki trag. Eng, vjerojatno najveće i najrazvijenije mjesto na prostoru donjeg međurječja, jedino je važnije mjesto Vukovske županije koje je potpuno nestalo čak i prije nego su Osmanlije ondje uspostavili svoju vlast.
Ostaje nejasno jesu li uzrok njegova nestanka razaranja koja je grad pretrpio tijekom osmanlijskih provala ili je možda nesigurnost života u njemu postala prevelika, pa ga je stanovništvo napustilo. I iznenadni i nagli pad gospodarskih aktivnosti mogao je podjednako biti povod za napuštanje grada, a nije isključeno niti da su za grad bili sudbonosni stalni unutarnji sukobi i previranja u Ugarskom kraljevstvu.
Sjajna zrnca povijesti
Početak 14. stoljeća u kraljevstvu je obilježila smjena vladarskih dinastija – kraj vladavine Arpadovića, te početak vladavine Anžuvinaca. Bila su to nemirna vremena, prvenstveno radi međusobnih sukoba oligarhijskih plemićkih obitelji svrstanih uz različite kandidate i protukandidate za preuzimanje krune Sv. Stjepana.
U takvoj je atmosferi Eng bio žrtvom napada ne samo Osmanlija, nego i domaćih velikaša koji su bili u sukobu s kraljevskom vlašću. Nešto od toga možemo iščitati iz izvještaja samog kralja Karla Roberta Anžuvinca s početka 14. stoljeća:
“Kad je vojska bana Henrika Gisingovca (Koszegi), našega nevjernika, pustošila Vukovsku županiju i našu varoš Engh lišila svih njezinih pokretnih imanja, tada je magistar Pavao Gorjanski navalio na rečenu vojsku i muževno ju suzbio, ugrabljeno blago pokrajini povratio, i pomenutu varoš neoštećenu uzdržao, premda je pri tom dopanuo smrtonosnih rana”.
Kralj Karlo Robert, Izvor: Chronicon Hungarie Pictum)
U Vukovskoj županiji nalazili su se glavni posjedi barem šest velikaških obitelji. Njihova imena – Iločki, Gorjanski, Horvati, Korođski, Morovićki i Alšanski – i danas imaju prizvuk poznatog, jer su izvedena od imena naseljenih mjesta i srednjovjekovnih vlastelinstava u Vukovskoj županiji, od kojih su neka opstala sve do danas.
Članovi tih plemenitih obitelji su tijekom 14. stoljeća obnašali važne političke uloge u kraljevstvu. No, njihova vjernost aktualnom ili pak potencijalnom vladaru bila je oportuna i fluidna, što je dobrim dijelom ispisalo fascinantnu priču srednjega vijeka na ovim prostorima. Protok vremena nam je puno toga sakrio, a arheologija na žalost nije dovoljna da bi se te priče detaljno ispričale. Ipak, ostalo nam je poneko sjajno zrno iz prošlih vremena koje nam daje nagovještaj priče o razgranatoj mreži utvrda i dvorova, te velikašima koji su njima vladali.
Gordana Ilić Ostojić
