Dinko Šubarić vlasnik je privatne prakse za fizikalnu terapiju „NerVUs – Šubarić” u Vukovaru. Smijemo se zajedno činjenici da je prema komori klasificiran kao obrt za njegu i održavane tijela, što zvuči kao da radi nokte i trepavice, no u stvarnosti s pacijentima radi fizikalnu terapiju s aparaturom i kroz prilagođene vježbe, te medicinsku masažu. (Iz osobnog iskustva mogu reći da sve to radi jako dobro.)
Početkom ožujka praksu je preselio u novi prostor i planirao zapošljavanje novih djelatnika specijaliziranih za specifična stanja, no s epidemijom i uvedenim izvanrednim mjerama sve je stavljeno na čekanje. Posao koji radi orijentiran je na klijente, pa ne postoji mogućnost da radi na daljinu ili od kuće. Specifičan je i po tome što se ni stručne edukacije ne mogu održavati online, jer da bi u fizikalnoj terapiji nešto doista naučio, potreban ti je živ pacijent kojeg možeš pregledati i opipati, tu suha teorija ne koristi. Kaže mi kako je iskoristio mjere preko Zavoda za zapošljavanje i zadovoljan je brzinom kojom je Vlada reagirala na novonastalu situaciju. Kod nas je uobičajeno da ljudi nemaju pretjeranog povjerenja u institucije i političare, pa je zapravo pozitivno iznenađen načinom na koji se stvari generalno odrađuju. Kao i većini nas, ispočetka mu se činilo da je epidemija daleko i nikada neće stići do nas, a scenarij da će manje-više sve stati činio mu se ludim i nezamislivim. No, u njegovoj struci i mnogim drugima koje su u izravnom kontaktu s klijentima i pacijentima, dogodilo se upravo to nezamislivo: sve je stalo doslovno preko noći.
Što se privatnoga dijela života tiče, kaže mi da je sretan što mu je mlađi brat došao kući iz Zagreba, pa koriste ovo vrijeme za druženje. Dodaje kako je sve do ove epidemije radio luđačkim tempom i imao jako malo vremena za bilo što drugo osim posla, ali sad nadoknađuje puno toga – čita i gleda filmove i serije. Kaže mi kako se konačno uspio i naspavati kako treba, a ima vremena i za pošteno odraditi treninge.
Privatno mu – osim posla – fali osjećaj vikenda. Nekako su svi dani postali isti. Nedostaje mu ispijanje kave subotom s prijateljima. Fali mu i sport na TV-u. Kaže kako mu poprilično smeta taj psihološki osjećaj da ne smiješ nikuda; što god da radiš izvan kuće izaziva osjećaj pritiska, kao da radiš nešto zabranjeno. Tu nervozu osjeti i kod drugih ljudi. No dodaje da se ovih tjedana čuje s prijateljima češće nego kad je sve normalno i ti ga razgovori razgovori podsjete da smo svi u istim problemima i da smo preživjeli i izdržali i gore stvari. Dok god ima interneta, struje i vode – nije tako loše.
Pokušava ne pratiti vijesti, jer sve su fokusirane na virus i epidemiju, no prati dnevnu statistiku o zaraženima i oporavljenima jer misli da su brojke dobar pokazatelj toga u kom smjeru se stvari kreću i kad bi sve ovo moglo završiti. Ljuti ga neodgovornost ljudi koji ne poštuju preporuke i zabrane. Kaže: „Svi mi mislimo ‘neće to na mene’. Ne shvaćaju ljudi da ne moraju nužno oboljeti, da mogu biti ‘samo’ prenositelji. A kad neko tvoj strada zbog tvoje neodgovornosti, svi su ti krivi.” Smetaju mu i određene nelogičnosti: primjerice, ne smiješ sam na pecanje, ali smiješ u trgovački centar u kojem je 50 ili 100 drugih ljudi. Dodaje kako mu sve i dalje djeluje nerealno i „filmski”. Pojašnjava: „Da gledaš film o pandemiji, potresu, snijegu i požarima – sve u isto vrijeme – bio bi to scenarij u koji bi rijetko tko povjerovao.”
Kad ga pitam čemu se veseli u budućnosti, odgovara da jedva čeka priliku da izađe i opusti se – da izbaci frustracije iz sebe, druži se, da vidi ljude vani i zaključi da sve opet funkcionira. No misli da će se mjere ukidati malo po malo, te da će povratak u normalu trajati mjesecima. Ali i tome ćemo se prilagoditi.
