U vruće kolovoško popodne 1988. godine jedan se dječak uputio na bazen, nakon što je jedva uspio nagovoriti mamu da ga pusti samoga. Obećao joj je vratiti se do pet popodne. No nikada više nije došao kući.
Devetogodišnji Davor Santrač netragom je nestao s bazena u Borovu naselju 16. kolovoza 1988. godine. Santračevi iz Borova naselja do dana njegova nestanka nisu puštali Davora samoga na bazene. Dado je uvijek negodovao kako svi drugi mogu, a on ne. I tog je utorka govorio, nagovarajući mamu: “Majko, majčice, molim te, pusti me. Brzo ću se vratiti, do pet. Ne brini se, ja sam veliki.”
Majka Mira je popustila, jer Davor je bio dobar plivač, pa je oko 16 sati otišao. Kako se nije vratio kući do dogovorenog vremena, majka je već u 17.30 otišla na bazen potražiti ga. Na bazenu je našla njegov suhi ručnik, naočale, papuče borolete, hlačice i sat. Davora nije.
Potraga za Davorom krenula je odmah. Još na bazenu, drugi su kupači zajedno s majkom pretražili svaki kutak ne bi li našli dječaka. Kada ga nisu pronašli, majka je o nestanku djeteta obavijestila policiju. U trenutku kada je nestao bio je odjeven samo u kupaće gaćice.
Čini se da je policija isprva pretpostavila da se dijete utopilo, ili u bazenu, ili u nedalekom Dunavu. U intenzivnoj su potrazi sudjelovali lokalni ribiči u čamcima, ali i zrakoplov aerokluba „Borovo“. Zrakoplov je nekoliku puta prelijetao tok Dunava, a čamcima su se pretraživale obale rijeke. Policija je pretražila obje obale Dunava, od Borova do Mohova, nekih 20 kilometara nizvodno. Pretražena je i bliža i dalja okolica bazenskog kompleksa. U srijedu je ispuštena i voda iz bazena, no Davor nije pronađen.
Dana 19. kolovoza građani i policija pretraživali su područje između Borova i Dalja, prema anonimnoj dojavi da se dječak nalazi na tom području. Anonimnih je prijava bilo sve više, no nijedna nije dovela do pronalaska dječaka.
Kako tijelo nije pronađeno, već sutradan po dječakovom nestanku počele su kolati priče o otmici, o starijem čovjeku i automobilu stranih registracija. I policijska je istraga krenula tim smjerom. Temeljila se na ne baš čvrstim tvrdnjama jednoga sedmogodišnjaka i jednog malo starijega dječaka, koji su Davora posljednji vidjeli. Njihove priče da ga je jedan čovjek odvezao autom bili su i jesu osnova na kojoj su se temeljile mnoge potrage.
Tada 12-godišnji Dalibor Grgurević tvrdio je da su on i Dado nakon plivanja gledali neku grupu koja je igrala stolni tenis, a onda je nepoznati čovjek pozvao Davora i ponudio mu čokoladu. On se provukao kroz žičanu ogradu pa su ušli u crveni automobil stranih registracijskih oznaka i odvezli se.
I sedmogodišnji Radovan Latinović opisao je situaciju s nepoznatim čovjekom, no malo drugačije. Ispričao je kako je nepoznati čovjek pozvao Davora da dođe do njega, kako bi mu nešto poklonio. Dado mu je prišao i od čovjeka dobio čokoladu u plavom omotu. Davor je pojeo čokoladu, a čovjek ga je uhvatio oko pojasa i krenuo odnijeti. Na to je Dado počeo vikati, zvati u pomoć, a čovjek mu je potom rukom začepio usta i iznio ga iz bazenskog kompleksa kroz rupu u žičanoj ogradi. Radovan je čovjeka opisao kao visokog i jakog. Dodao je i kako je isprva mislio da je čovjek Dadin ujak i da ga vodi kući. Nakon toga je Radovan otišao u bazen, a Davora više nije vidio. Maleni svjedok kasnije je svoj iskaz potkrijepio točno pokazavši mjesto na kojem se nalazio Davorov ručnik, kao i rupu u žičanoj ogradi.
Početkom listopada pojavile su se glasine da je dječak pronađen mrtav. Tadašnji načelnik vukovarske policije to je demantirao, rekavši kako je to samo još jedna u nizu lažnih glasina vezanih uz taj slučaj. Policija je za tisak izjavila i kako su o slučaju izvješteni svi nadležni organi, dodavši kako se sve dojave provjeravaju, iako valjanih i kvalitetnih informacija ima malo. Ipak, ustvrdili su kako se potraga nastavlja, te da je istraga je i dalje u tijeku i sve se čini da bi se ušlo u trag nestalom djetetu, ali još uvijek bezuspješno.
I sami su roditelji neumorno, danonoćno tražili Davora. Zajedno s rodbinom i prijateljima pretražili su svaki zakutak Borova naselja i okolice, odlazili u romska naselja u Bogojevu i Senti, obišli granične prijelaze, ponudili čak i nagradu… Njihova je tragedija na području bivše Jugoslavije pokrenula dotad neviđenu potragu za dječakom smeđe kose i smeđih očiju koji je posljednji put viđen u crvenim kupaćim gaćicama. No, uzalud.
Nakon napisa u tisku, obitelji su se javljali razni ljudi. Neki tek da izraze podršku i sućut, a drugi da bi im dojavili informacije do kojih su došli pomoću svojih „vidovnjačkih“ sposobnosti. Govorili su da znaju kako je Davor u Francuskoj, u Švicarskoj, u Italiji. Pojedini su svoje usluge htjeli i naplatiti.
Santračevi su cijelo to vrijeme bili uvjereni da je njihov Dado živ, no nisu znali kako doći do njega, kako ga pronaći, kako mu ući u trag kad tragova nema.
I to ih uvjerenje nikada nije napustilo. Davorova sestra Sanja – kojoj je bilo tek tri godine kada joj je brat nestao – napravila je 2012. godine Facebook stranicu “Davor Santrac – Help me find my brother“, nadajući se da će društvene mreže dovesti do nekih novih informacija i pronalaska nestalog Dade. Sanji se putem stranice javilo mnogo ljudi, ali konkretnih informacija nije bilo.
Priča o Davoru svih se ovih godina sporadično pojavljivala u medijima, uz apele javnosti da dojavi informacije o nestalom Davoru, ako ih ima. Obitelj Santrač preselila je 2001. godine iz Hrvatske u Kanadu. Policijska potraga za Davorom ponovo je pokrenuta 2011. godine, na inicijativu oca Stevana. No, originalni policijski spis istrage uništen je tijekom agresije na Vukovar, pa je i ono malo tragova koji su možebitno bili u njemu – nepovratno izgubljeno.
Ali nada nestaje posljednja. Davora, dječaka smeđe kose i tamnih očiju njegova obitelj još uvijek traži i nada se njegovom povratku.
Gordana Ilić Ostojić
