U povodu Dana Grada Vinkovaca, press032.com ovoga i narednih dana donijet će nekoliko priča Vinkovčanki i Vinkovčana, koji su cijeli svoj životni vijek ugradili ili još ugrađuju u svakodnevnicu grada na Bosutu, čineći ga boljim i ljepšim mjestom za život. Prva je na redu životna priča vinkovačkog željezničara Pave Božičevića.
− Vinkovci su bili poseban kolodvor, ne samo kao najveći na Balkanu. Tu nije mogao svatko dežurati, ni kao prometnik, ni kao nadzornik skretničara, pa ni kao skretničar. Ljudi su se birali i za teretni kolodvor. Tamo su išli samo oni koji su bili okretni i poprilično živahni, jer je bila dovoljna minuta nepažnje i bili ste gotovi. Vagon vas zgnječi sad pa sad − kaže nekadašnji vinkovački željezničar, 81-godišnji Pavo Božičević.
Pavina veza sa željeznicom započela je 1959. godine njegovim odlaskom u školu za prometnike u Zagrebu.
− Imao si besplatan dom, besplatne knjige, džeparac, nakon šest mjeseci režijsku kartu i uniformu, a čekao te odmah i radni odnos. Gdje ćeš bolje? Čim sam završio školu, 1961. godine dobio sam radno mjesto u Vinkovcima i tu sam i ostao cijeli radni vijek − priča prisjećajući se prohujalih godina, tisuća vagona i putnika koji su se danonoćno kotrljali i prolazili vinkovačkim željezničkim kolodvorom.
− Vinkovački teretni kolodvor bio je u to vrijeme najveći ranžirni kolodvor na Balkanu, s dvije spuštalice i dnevnom preradom od četiri do pet tisuća vagona. Čudo jedno! Bilo nas je uposleno 700 samo na teretnom kolodvoru − govori dok mu u sjećanje dolaze brojne anegdote i zbivanja na kolodvoru koji je bio otvoren 24 sata dnevno i na usluzi brojnim putnicima koji su se slijevali na taj kolodvor iz svih pravaca ondašnje države.
Poslije izgradnje teretnoga kolodvora gradili su se novi prateći objekti. Kapaciteti i propusna moć putničkih i teretnih vlakova bili su vrlo veliki, dnevno je dolazilo između 300 i 360 putničkih vlakova (svakih 4-5 minuta ulazio je po jedan vlak u stanicu) dok je broj teretnih vlakova iznosio čak 110 dnevno. Godišnje je u kolodvoru otpremano danas nezamislivih oko 4.000.000 putnika i samo je zagrebački kolodvor u Hrvatskoj imao veći godišnji promet od vinkovačkoga. Na prugama i čvorištu bilo je zaposleno oko 3600 radnika (kasnije se smanjio zbog modernizacije). Osim toga, vinkovački putnički kolodvor dugi je niz godina imao najveći broj prispjelih i otpremljenih vlakova, oko 73.000 vlakova prispijevalo je u kolodvor, a oko 73.500 bilo je otpremano s kolodvora.
−Vinkovci su bili središnje mjesto jugoslavenske željeznice na kojem su se lomili ekonomski interesi Zagreba, Beograda i Sarajeva čije su se pruge sjekle u vinkovačkom željezničkom čvorištu. Slijevali su se na ovaj kolodvor ljudi sa svih strana, iz Srbije, Bosne, Vojvodine. Jedino nije bilo Slovenaca – priča Pavo Božičević dok polagano hoda malim željezničkim muzejom s nizom eksponata koji svjedoče o razvoju željezničkoga čvorišta Vinkovcima, a o kojima ovaj 81-godišnjak već godinama vodi brigu unutar nekadašnje čekaonice 2. razreda vinkovačkoga kolodvora, u kojoj je smještena muzejska zbirka.
− Ovu čekaonicu zvali smo „bosanska čekaonica” jer iako je još bilo drugih čekaonica na kolodvoru, ovdje se, odmah pored, pekla kava od koje se putnici iz Bosne nisu odvajali. Osim kada spikerica najavi vlak za Tuzlu. Kakva onda nastane strka. Svi se hvataju svojih kofera i torbi i trče prema peronu kako bi zauzeli mjesto za sjedenje jer svi nisu mogli sjediti. Tolika je bila navala putnika – priča dodajući kako je na kolodvoru posebice bilo živo od ponoći, nakon što se ugostiteljski lokali zatvore u gradu.
− U gradu se do ponoći sve zatvaralo i život se nakon toga selio na kolodvor, popularnu „štajgu”. Ovdje su svraćali svi, od običnoga svijeta dokonoga u sitne sate do alkoholičara i prostitutki, putnika raznih vrsta, dobronamjernih i manje dobronamjernih, lukavih i naivnih koje su znali pokrasti do gole kože. Kada je proradila pruga Brčko − Banovići i prema Tuzli znala je biti strašna navala ljudi iz Bosne koji su ujesen išli brati kukuruze u Vojvodinu. Sve ih se nije moglo potrpati u vagone. Danas je to teško teško zamisliti – navodi dodajući kako su željezničari uvijek nastojali biti od pomoći onim putnicima kojima je pomoć zatrebala.
− Jednom prilikom kada sam bio u teretnoj, jedan pčelar selio je pčele. Vlakom. Nije tada bilo kamiona kao danas. Ono prigrijalo sunce, a on dođe kod mene, sav nervozan, ide u Srbiju, a bio je kod Kostajnice na kestenu. I kaže: Druže, ako ovi vagoni još malo duže ostanu ovdje, uginut će mi pčele od vrućine. Ja pitam: Kuda ideš? A on će: U Srbiju. Kažem ja njemu: Direktni ti je otišao, ali ima sada jedan za Rumu. − Ma može, samo da se krećem − kaže on sav u nevolji i očaju zbog pčela. Ja onda nazovem Rumu i kažem da im šaljem dva vagona s pčelama i da ih oni šalju dalje čim stignu. Nije prošlo dugo, eto njega i nosi mi pet kilograma meda. Ljudi su jako cijenili ako ste im nešto učinili, a bili su u velikoj potrebi – priča kimajući glavom.
− Znate, kažu rat je kriv što je vinkovačko željezničko čvorište ovakvo kakvo je i što se od Vinkovaca do Zagreba danas vozimo četiri sata, a prije rata je taj put trajao dva i pol sata. Je, ali bilo je ratova i prije. Bio je i Drugi svjetski rat, ali su se nakon njega pruge odmah među prvima obnavljale jer su predstavljale prometni krvotok države.
− Vinkovci su oslobođeni 13. travnja 1945. godine, a već 15. travnja od Beograda do Vinkovaca obnovljena je pruga i uspostavljen promet. Posljednja se obnovila pruga prema Županji, 1946. godine. I počela se graditi pruga Brčko − Banovići, a potom Šamac − Sarajevo – navodi prisjećajući se posebnoga režima koji je vladao na kolodvoru kada je kroz Vinkovce prolazio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito u Plavom vlaku.
− Kada je Plavi vlak prolazio, u Vinkovcima se postupalo po posebnim propisima i pravilniku, a pruga je morala biti osigurana. Nitko nije smio biti na kolodvoru osim nužnoga osoblja. Kolodvor se zaključavao i putnicima je bio zabranjen prilazak zgradi i pruzi. I na kolodvoru je mogao biti samo onaj službenik koji je bio bez ijedne političke mrlje. Ni slučajno, ako si primjerice ti ili netko tvoj bio i malim dijelom umiješan u hrvatsko proljeće. Kada Titov vlak prolazi, prazna stanica. Ako njegov vlak izlazi prema Beogradu, ne mogu istodobno biti otvoreni izlazi prema Dalju i Brčkom. Sjećam se 1965. godine kada je Tito sa suprugom Jovankom dolazio u Vinkovce i to vlakom kako bi, kada je već tu, vidio i željeznički kolodvor. Silan svijet se okupio da ga vidi − priča glasom koji odzvanja kolodvorskom zgradom koja je, kako se negdje navodi, projektirana po uzoru na željeznički kolodvor u Veneciji. Istina ili ne, činjenica je da željeznički kolodvor među Vinkovčanima pobuđuje različite emocije, među starijima uglavnom sjetu i žal za vremenima koja se teško mogu ponoviti.
Sva emotivna vezanost za željeznicu na kojoj su se zapošljavali naraštaji ne samo Vinkovčana, od djeda, preko oca do sina, možda je ponajbolje prikazana u predstavi vinkovačkoga Gradskog kazališta „Joza Ivakić” Štajga, praizvedenoj 2019. godine po knjizi osječke književnice Ivane Šojat Štajga ili put u maglu, u režiji Jasmina Novljakovića, a u prigodi obilježavanja 140 godina željeznice u Vinkovcima. Snažnu kazališnu priču o željezničarima i vinkovačkom željezničkom kolodvoru koji je obilježio postojanje brojnih naraštaja Vinkovčana, nije odolio da ne pogleda ni Pavo.
− Zvali su me dok su radili na predstavi da im pomognem oko rekonstrukcije života nas željezničara. I dosta je u jednom dijelu ono vjerno prikazano jer bilo je tu svega, i djevojaka lakoga morala, i pjevaljki i alkohola u kojem su mnogi od željezničara nalazili utjehu iz raznih razloga. Puno se radilo jer je promet na čvorištu bio ogroman. Ljudi su radili po dvanaest sati i znali su nakon osam sati obamrti i potpuno stati od premorenosti. Događalo se, ne jedanput, i da spikerica koja najavljuje dolazak i odlazak vlakova u jednom trenutku više ne može govoriti jer je izgubila glas. Svakih nekoliko minuta u kolodvor je dolazio ili iz njega odlazio neki vlak. To je strahoviti pritisak na ljude, a da se ne govori o strojovođama kojima su se s vremena na vrijeme ljudi znali bacati pod vlak. To ostavlja traga i mnogi su se toga pritiska pokušavali rješavati uz pomoć alkohola. Ali nije se pilo ovdje u kolodvorskoj restauraciji. Tu su znali zalaziti šefovi, pa su radnici restauraciju izbjegavali i odlazili piti u obližnju „limenku”, preko puta kolodvora, koje više nema. Josa Vojvodić znao je reći kako je najveća potrošnja alkoholnoga pića po kvadratnom metru u Vinkovcima u „limenki” – kaže kroz smijeh dobacujući kako je nakon što je otišao u mirovinu deset godina intenzivno sanjao željeznicu, a i dok je radio kao prometnik, svaki proživljeni dan je odsanjao.
− Kada sam se oženio, bio sam prometnik na putničkom kolodvoru i noću sam se u snu znao proderati: Gdje je taj 6057? A žena će naglo probuđena iz sna: Kakav 6057? A ja: Pa ona lokomotiva što ide za Suboticu! I sada ponekad sanjam željeznicu, ali ne više tako često − kaže sjetno dok se ogleda po polupraznoj kolodvorskoj čekaonici vinkovačkoga kolodvora svjestan svih preobrazbi koje je dolazak željeznice uzrokovao na licu Vinkovaca.
(Priča je preuzeta iz knjige Željka Draženovića “Vinkovci, grad kakav pamtimo”)
