VUKOVAR, Vukovarski proizvođač cvijeća s Trpinjske ceste Damir Vidaković ovih dana, što bi rekao narod, ne zna ni za petak, ni za svetak jer je proljetna sezona u punom jeku i nema tog ljubitelja cvjetnih gredica koji ne osjeća da je sada pravo vrijeme za nešto staviti u zemlju ukoliko se želi ostatak godine do zime provesti okružen zelenilom i prštavim bojama proljetnica i ljetnica.
“Imam 45 godina i najmlađi sam cvjećar u našem kraju i nadam se opstati još dugo u ovom poslu koji je sve zahtjevniji i moram priznati, sve slabije isplativ”, priča ova Vukovarac koji cvijeće uzgaja na oko 600 četvornih metara plastenika i pokušava svakodnevnim trudom i radom uhvatiti svoj dio kolača među brojnim proizvođačima cvijeća koji su ovih dana okupirali gradske tržnice pokušavajući prodati ono što su uzgojili preko zime.
“Konkurencija je kod nas jako velika, a cijene cvijeća nisu rasle već dvadesetak godina dok su troškovi, ne moram ni spominjati, rasli višestruko i tu neke velike zarade nema. Ja sam sretan kada zaradim dnevno za kavu”, kaže dodajući kako i pored male zarade ne razmišlja o napuštanju cvjećarstva jer je kroz godine postao ovisan o radu i uzgoju novih biljaka. “Čovjek se ovdje opusti, kao i u svakom drugom radu s tim da ste ovdje još u zelenilu i bojama koje vas raspolože i kada niste raspoloženi”, napominje navodeći kako je ljubav prema cvjećarstvu naslijedio od strica koji je bio cvjećar u Vinkovcima, a vlastiti je OPG osnovao još 2004. godine i od tada pokušava opstati na zahtjevnom tržištu.
Ova godina, za sada, kaže prolazi dobro, a prošle se ne želi ni prisjećati. Uslijed zatvaranja zbog koronavirusa, Vidaković je prošlog proljeća bacio cvijeća u vrijednosti 20.000 kuna. “Bilo je teško, ali preživjeli smo”, kaže pomalo ljut na birokraciju koja, kako kaže, onima koji zaista žele raditi, ponekad više otežava nego što pomaže. Na pitanje, vidi li se i dalje u cvjećarstvu odgovara potvrdno, ali kaže kako nije siguran tko će se time baviti u budućnosti jer mladih nema. “Sa svojih 45 godina ja sam najmlađi što i ne zvuči dobro kada govorimo o opstanku, ali bit će što mora biti. Volim ovaj posao i u njemu još uvijek pronalazim zadovoljstvo i odmor za dušu, a više od toga čovjeku ne treba”, zaključuje Damir Vidaković.
