Pitoma slavonska sela danas teško možemo zamisliti kao mjesta u kojima su u prošlosti stolovali velikaši, živeći bogate i pustolovne živote.
Selo Slakovci prvi se put spominje 1446. godine u jednom neobjavljenom dokumentu, u obliku Zlawkowcz, i to kao jedno od sela pripadnosti kaštela Virgrad. U Slakovcima se u srednjem vijeku nalazilo sjedište vlastelinstva koje je u 14. stoljeću bilo u vlasništvu obitelji Gorjanski. Slakovci su tada bili središte velikog imanja kojemu su pripadala 24 okolna sela: Slakovci, Blaževci, Malo Selo, Vrapčana, Obranovci, Mrdešinci, Đurići, Kovačevci, Crkvanci, Gat, Žebrtovci, Brod, Golinci, Vukojevci, Okolišće, Popovci, Markovci, Antolovci, Cvetanovci, Šćitarevci, Milaševci, Petrovci, Gradišće i Novakovci. Neki povjesničari tvrde da je kaštelu pripadalo čak 58 posjeda.
Ako ćemo vjerovati narodnoj predaji, Slakovci su ime dobili ili prema korovu slaku ili prema mađarskoj riječi Slavok za Slavene koji su nastanjivala sva okolna sela slakovačkog grada.
Gorjanski su svoju utvrdu u Slakovcima podigli u 15. stoljeću, vjerojatno radi obrane od Turaka koji su godine 1459. posve prevladali u Srbiji, a godine 1463. osvojili i Bosnu.
U relativno kratkom razdoblju krajem 15. i tijekom prve polovine 16. stoljeća u Slavoniji je izgrađen velik broj kaštela. Te srednjovjekovne utvrde činile su važan obrambeni sustav u ravničarskom krajoliku koji ne pruža puno prirodnih karakteristika pogodnih za obranu. Slakovačka utvrda je ležala uz rijeku Bosut i vjerojatno je bila tek jedna u nizu utvrđenja podignutih u svrhu obrane Podunavlja, kao predstraža važnoj vukovskoj utvrdi.
Iz utvrđenog grada u Slakovcima upravljali su Gorjanski cijelim svojim velikim imanjem. Onodobne su utvrde ujedinjavale stambenu, vojnu, gospodarsku i administrativnu funkciju, te su bile najpotentniji simboli moći u feudalnom svijetu.
U povijesnim poveljama taj se utvrđeni grad prvi puta spominje u svibnju 1491. godine kao Castellum Szlako(v)cz, kada je oduzet Gorjanskima. Naime, kralj Vladislav II. Jagelović je te godine predao Slakovce, zajedno sa utvrdom, plemićima Gerébima.
Grb obitelji Bánffy
Rod Gorjanskih se, ovisno o funkcijama koje je obnašao pojedini začetnik, podijelio u dvije loze – palatinsku i bansku. Palatinska loza je do vremena o kojem ovdje govorimo već bila izumrla, ali banska je opstala, a pripadnici te loze nazivali su se i bilježili u izvorima kao Bánffy (Banovići).
Zloglasni Lovro
U vrijeme oduzimanja imanja Gorjanskima, tu su lozu činili samo jedan muškarac i nekoliko žena – Lovro, unuk mačvanskog bana Diziderija, te njegove sestre Jeronima, Doroteja i Klara, a uz njih i njihova mati Ana, udovica. Lovrin pokojni otac Ivan nije vršio nikakvu političku funkciju i rijetko se javlja u izvorima, a ni sam Lovro nije se uspio izdići do neke od stepenica u državnoj vlasti. Ipak, kroz gotovo pola stoljeća na Lovrino ime nailazimo u brojnim izvorima.
Za priču o Lovri bitna je činjenica da se njegova sestra Klara udala za Ivana Kishorváta “od Hlapčića”, člana obitelji koja se u Vukovsku županiju doselila iz Bosne ili iz Hrvatske. Srodivši se tako s Gorjanskima, taj je Ivan Kishorvát postao i suvlasnik njihovih imanja. Smatra se da je bio dosta stariji od svoga šurjaka Lovre, te da je vodio glavnu riječ u nekim političkim postupcima obitelji, a Lovro Bánffy ga je u njima slijedio.
U dinastičkoj krizi nastaloj poslije smrti kralja Matije Korvina 1490. godine, obojica su se svrstali na stranu Maksimilijana Habsburgovca, koji je do ljeta 1491. pokušavao vojnim sredstvima realizirati svoje pravo na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Lovro i Ivan, zajedno s nekim drugim velikašima, tu su situacija iskoristili za napade na posjede velikaša Geréba od Vingárta, koji su podupirali protukandidata za prijestolje, kralja Vladislava II. Jagelovića. Prema optužbi, Lovro i Ivan su tijekom 1490. redom harali, pljačkali, ubijali i palili u trgovištima u posjedu Gerébâ – u Ivankovu, Szombathelyu kod Koške, Šarengradu i Osijeku. Upravo zbog tih nedjela je Vladislav II. u svibnju 1491. Lovri i Ivanu oduzeo sve posjede i predao ih velikaškoj braći Geréb i tamiškom županu Pavlu Kinizsiju. Spominju se pritom utvrde i posjedi u Slakovcima, Gorjanima, Cerni, (Slatinskom) Drenovcu i Szentmiklósu.
No, taj je kraljev akt morao biti kasnije opozvan, u skladu s odredbama Požunskog mira od 7. studenoga 1491., što je naišlo na žestoko protivljenje Geréba. Oni su se udružili s kaločkim nadbiskupom Petrom Váradyjem, kojemu su Lovro i Ivan u jesen 1493. preoteli utvrdu Sotin na Dunavu, a u kaštelu Živici ubili kaštelana. Za odmazdu, ljudstvo Geréba silom je zaposjelo sve Lovrine i Ivanove posjede. Zbog te otimačine su Lovro i Ivan 1498. vodili parnicu pred kraljem, ali većinu svojih imanja su uspjeli povratiti tek 1503., nakon što su Gerébi izumrli, a stara posjednička prava kralj im je potvrdio 1506. i 1508. godine.
Obiteljski raskol
U međuvremenu je nestalo ljubavi između Lovre i Ivana. Lovro se 1506. žalio kralju da ga svak Ivan silom isključuje iz djedovskih imanja i da mu je oduzeo listine iz kojih se vidi da su dotična imanja “od davnine” držali Lovrini preci. Zbog toga je od kralja zatražio i dobio potvrdnicu posjedničkih prava, u kojoj se nabraja ukupno deset većih i manjih posjedovnih cjelina u Vukovskoj, Križevačkoj, Požeškoj i Bačkoj županiji. Ivan je 1507. na to uzvratio, protutužbom na kraljevskom dvoru u Budimu.
Taj je spor među njima dvojicom doveo naposljetku do njihova sudskog razlaza i diobe velike baštine Gorjanskih. Poslije mnogih “nepravdi, šteta, nasilnih djela i svakovrsnih zala” koje su si uzajamno nanijeli Lovro i Ivan, poslije svih prijepora i parnica oko zajedničkih posjeda koje vodili pred sucima na kraljevskom dvoru, napokon je među njima postignut dogovor. Dana 15. studenoga 1507. u Budimu predočen im je tekst sporazuma koji su se obje strane svečano obvezale poštovati, naglašavajući da će se možebitni prekršitelj smatrati krivokletnikom te će kao takav izgubiti ne samo “čast i ljudskost”, nego i sva svoja posjednička prava.
Tako su utvrde Gorjani i Szentmiklós (Mikleuš) dopale Ivana i njegove žene Klare kao njihova redovita prebivališta, a utvrda Drenovac (Slatinski) i kaštel Slakovci postale su (ponovo) vlasništvo Lovre Bánffyja.
Mapa
Na spomen Ivana Kishorváta nakon toga nailazimo još samo u poreznim popisima Kraljevine Slavonije, koji otkrivaju da je poživio još nekoliko godina nakon diobe s Lovrom Bánffyjem, te da je umro između 1513. i 1516. godine.
Sebični moćnik
Lovro Bánffy od Gorjanskih po svoj ga je prilici nadživio bar desetak godina. Zanimljivo je njegovo spominjanje u jednom pismu Pavla Tomorija, kaločkog nadbiskupa i glavnog zapovjednika južne granice, poslano iz Petrovaradina 12. listopada 1525., u kojem je nadbiskup napisao nekoliko vrlo zanimljivih redaka o posljednjem Gorjanskom. U ozračju velike turske opasnosti na južnim ugarsko-hrvatskim granicama, Tomori se žali na slab i neravnomjeran odaziv vojnih snaga iz različitih dijelova kraljevstva radi obrane graničnih područja. Osobito je pokudio držanje Lovre Bánffyja. “Dobro znaju Vaša veleštovana gospodstva da je presvijetli Lovro Bánffy vrlo imućan gospodin i da ima više od dvije tisuće kmetova“, piše Tomori, pa nastavlja kako se usprkos velikom ljudstvu Lovro drži središta Vukovske županije i u cijeloj županiji drži tek šesnaest konjanika husara. „Stoga molim da mu Vaše veleštovano gospodstvo izvoli poslati pismo [u kojem će mu reći] neka svoje ljude pošalje k nama i da nije primjereno da čuva ljudstvo usred županije; jer on će uvijek moći dati barem četrdeset konjanika. On čak ima pet utvrda, kao što su Sotin, Szentmiklós (Mikleuš), Slakovci, Cerna i Drenovac. Kada je, pak, bio na vijeću, obećavao je dati dvije stotine konja, a dosad ništa nije održao.” Iz toga Tomorijeva pisma jasno je da je Lovro, unatoč svemu, uspio zadržati u posjedu znatan dio obiteljskog imetka Gorjanskih, te je bio smatran iznimno bogatim vlastelinom.
Još u vrijeme vladavine Žigmunda Luksemburškog dolazi do zamisli o ustroju obrambenih mjera ugarskog i hrvatskog kraljevstva protiv Turaka. Na kraljev je poziv svaki imućniji plemić i velikaš sa svojim službenicima i podanicima morao ići u rat, dok su siromašniji plemići imali obavezu udružiti se i opremiti bar jednog ratnika. Čini se da je Lovro, unatoč svome bogatstvu i mogućnostima, izbjegavao obavezu sudjelovanja u obrani Kraljevstva, što se uklapa o prevladavajuću predodžbu o Gorjanskima kao sebičnim moćnicima, kojima su njihovi osobni interesi bili na prvome mjestu.
Posljednji put čujemo za Lovru Bánffyja u jednoj listini kralja Ludovika II Jagelovića od 31. svibnja 1526. To je kraljev dopis upućen spomenutom kaločko-bačkom nadbiskupu Pavlu Tomoriju u kojem se od njega traži da ispita jednu žalbu. Naime, kralju se požalio stanoviti Grgur od Gétyea iz županije Zala koji je zatražio da sklopi brak s jednom kćeri Lovre Bánffyja, ali je Lovro, “ne zna se iz kojeg razloga”, uskratio svoj pristanak.
Nikakve pojedinosti o tom sporu nisu navedene, ne spominje se čak ni ime dotične Lovrine kćeri. Ne znamo ni kako je spor završio, ali zasad nije nađena kasnija potvrda da je Grgur uspio sklopiti brak koji je priželjkivao.
Mlađih pisanih tragova o Lovri Bánffyju nema. Ne znamo je li doživio Mohačku bitku, je li u njoj sudjelovao ili je već bio prestar za boj, te je li bio na životu još i poslije nje.
Lovro možda i nije bio posljednji muški izdanak slavnog roda Gorjanskih. Poznato je da se dvaput ženio, te da je imao četiri kćeri i sina Ladislava. Neki povjesničari drže da je Ladislav “umro u djetinjoj dobi”, drugi smatraju da je ipak poživio, ali jedva da je ostavio traga u pismenima.
Lovro jest ostavio trag, ali ni nalik onom njegovih slavnih predaka koji su obnašali najviše dužnosti u kraljevstvu i bili istaknuti ratnici. Prema onome što nalazimo u dokumentima njegova doba, dade se zaključiti da je bio zloglasan, nasilan, škrt, stalno u sudskim sporovima s nekim i nije bio osobito častan. Zasluženo ili ne, postao je simbol neslavnog kraja jedne slavne obitelji.
Gordana Ilić Ostojić
