U zapadnom Srijemu, na pola puta između vukovarske traume i mirne poljoprivredne svakodnevice, leži selo Čakovci. Na prvi pogled, to je slika slavonsko-srijemske idile: široka polja, mirne ulice i dvije crkve – katolička i pravoslavna – koje stoje kao nijemi svjedoci višenacionalnog suživota. No, ispod te mirne površine, u srcima mještana, trajno je urezan jedan datum: 30. rujan 1991. godine.
Toga je dana slomljena obrana sela, a mirni Čakovci postali su poprište strašnog zločina i stradanja. Iza okupatorskih snaga ostao je trag krvi i boli, a selo je izgubilo dvanaestero svojih mještana. Najpotresnija je priča o jedanaestogodišnjem Josipu Kovačiću, hladnokrvno ubijenom na kućnom pragu, i njegovoj majci Anici koja je doživjela istu sudbinu.
Ipak, Čakovci su mnogo više od mjesta stradanja. Oni su i živa priča o multikulturalnosti. Selo koje je povijesno bilo dom Mađarima, danas ponajviše naseljavaju Hrvati, ali uz značajnu prisutnost i mađarske i srpske zajednice.
Ta raznolikost ogleda se i u vjerskom životu. U selu stoji katolička crkva sv. Joakima i Ane iz 1828., ali i starija Pravoslavna crkva Vavedenja Presvete Bogorodice izgrađena još 1762. godine. Selo se u XV. st. javlja u izvorima pod imenom Chak (madžarski Csák).
”Mi ovdje živimo jedni uz druge stoljećima. Prošlost nas je teško udarila, ali moramo gledati naprijed. Svatko čuva svoje, ali zajednički gradimo ovo naše srijemsko selo,” kaže Janoš Kery navodeći kako je u vrijeme povratka nakon Domovinskog rata postojao ogroman entuzijazam među mještanima. „Naše kulturno-umjetničko društvo imalo je tada dječju i odraslu folklornu skupinu, folklornu skupinu žena, dramsku sekciju i svirače. To je trajalo jedno vrijeme i od 2020. godine imamo samo dječju folklornu skupinu i svirače“, priča ovaj Čakovčanin dodajući kako je ogroman problem skupiti djecu jer ih jednostavno nema.
Janoš Kery
Borba za budućnost u ravnici
Poput mnogih manjih mjesta u Slavoniji i Srijemu, najveća borba Čakovaca danas je borba protiv depopulacije. Broj stanovnika drastično je pao u posljednjih trideset godina – sa 749 1991. godine na nešto više od 250 danas. Mladi odlaze u potrazi za poslom i sadržajima.
„Mislim da su Čakovci došli do vrhunca odseljavanja i vjerujem da je tome procesu kraj. Očekujem povratak ljudi ne samo u Čakovce već i druga sela naše općine. A stanovnike su nam odnijeli gradovi što zbog posla, što zbog nekih olakšica. Međutim, nadamo se kako će se zbog skupog života z gradovima ljudi početi vraćati“, kaže načelnik općine Tompojevci Milan Grubač.
Milan Grubač
Navodi kako optimizam daje i činjenica da je broj novorođene djece u općini prešao dvoznamenkasti broj, međutim zabrinjava jednoznamenkasti broj prvašića upisanih ove školske godine u škole na području općine.
Životna žila kucavica i dalje je poljoprivreda. Srijemska crnica ovdje je plodna i izdašna, a uzgoj žitarica i industrijskog bilja temelj su ekonomske opstojnosti.
„Bavim se sa uzgojom paprike, a dobro rađa i kukuruz, soja, pšenica. Problem je radna snaga. Djeca su otišla svojim putem, mlađi sin mi je jedini ostao u selu i nekako deveramo“, kaže Ivan Farkaš poznatiji u selu i kao Janika.
Iako je nekadašnja škola brojala stotine učenika, a nogometni klubovi imali bogatu tradiciju, danas se Čakovci trude održati društveni i kulturni život sa smanjenim snagama. Svaka nova kuća, svaki obrađeni hektar, i svaki mladi povratnik dočekuju se kao mali, ali ključni znak da selo neće podleći zaboravu.
„Moglo bi i bolje“, kaže Čakovčanka Melita Lovasić dodajući kako je nositelj kulturnog života u selu kulturno-umjetničko društvo koje okuplja i stare i mlade. „Mladi odlaze tamo gdje je bolje. Prije rata smo imali nekoliko kafića, a danas niti jednog i šta će mladi, odlaze gdje im je zanimljivije. Ovdje su nekako ostali samo poljoprivrednici i umirovljenici“, zaključuje Melita uz koju je od troje djece u Čakovcima ostalo jedno, kći Tea za koju se nada da će i ostati trajno živjeti u Čakovcima.
Melita Lovasić
Čakovci su, u svojoj suštini, priča o sjećanju koje služi kao temelj za suživot. Teška poglavlja povijesti nisu izbrisana, već su postala dio identiteta koji podsjeća da se mir mora čuvati. Dok sunce zalazi nad srijemskom ravnicom, ostaje osjećaj da ovo malo selo, unatoč svim nedaćama, pronalazi snagu i volju za novi dan.
Đ.K.
