Povodom blagdana Božića, pastirsku božićnu poruku vjernicima je uputio Đuro Hranić, nadbiskup metropolit đakovačko-osječki. Nadbiskup je ovom prigodom uputio svoju pastirsku božićnu poruku, naslovljenu „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.“ (Iz 1,9).
„Draga braćo i sestre! Slavimo rođenje Isusa Krista, utjelovljenoga Spasitelja svijeta. Puer nobis natus est – Dijete nam je rođeno (usp. Iz 9,5). Bog, koji je zauvijek mogao ostati veliki Nepoznati, čovjeku nikada dovoljno shvatljiv, poželio nam se učiniti bliskim i razumljivim. Postao je jedan od nas. Prihvatio je rizik svoga vlastitog egzodusa, izlaska iz božanskoga prostora u ljudski, dodirujući našu povijest i ljudsku krhkost, ali i veličinu. „Na Božić se na zemlji počela pisati povijest Boga, da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakoga čovjeka“ (Bonaventura Duda). On, kojega često tražimo, a ponekad nam i bolno nedostaje, silazi među nas da bi nam bio bliz i da bismo ga mogli pronaći. To je čudo Božića. Još i više: to je stvarnost Božića! Bog, koji se prepušta da bude opisan ljudskim riječima i pristaje da bude prepoznat u skromnim ljudskim iskustvima, osiromašuje sebe. To čini radi nas ljudi i radi našega spasenja.“
Krist i danas dolazi među nas
„Božić je blagdan Boga živoga među nama. Naravno, njegov dolazak među nas zahtijeva naš odgovor. Ako ne želimo da taj silazak među nas ostane samo prazna i prolazna svetkovina na našim trgovima, onda smo pozvani životom „komentirati“ Kristovo utjelovljenje i rađanje među nama. On je tu po sakramentima i po zajedništvu u zajednici vjernika; on je tu u liku najranjivijih i siromašnih među kojima se rodio; on je pred nama kao onaj koji je morao „riskirati“ vlastiti izlazak iz svoje domovine – kao izbjeglica. Kristov ponovni dolazak u božićnom slavlju poziv je svima nama pokloniti mu se u licu potrebitoga. „Moramo konačno početi učiti ljude gledati manje po tome što čine ili propuštaju učiniti, a više po tome koliko pate“ (Dietrich Bohnhoeffer). Jesam li bio ondje gdje se u patnjama drugoga iznova rađao Krist?“
U iščekivanju Kristova posljednjeg dolaska
„Noć i tama ljudskih tragedija, nažalost, ponovno je natkrila svijet. Mlado sunce, koje su navješćivali proroci izraelskih krajeva, blijedi i u krajevima iz kojih je nekoć obasjavalo sve narode. Narod koji je u tmini hodio (Iz 9,1), zajedno s nebrojenim nevinim žrtvama svih sudionika u aktualnim ratnim razaranjima u Svetoj zemlji, u Ukrajini i u drugim brojnim sukobima, vapi za trenutkom da ih ponovno svjetlost jarka obasja (usp. Iz 9,1). Ondje, gdje je čovječanstvo naučilo što znači ubijati brata, u liku Kajina i Abela (usp. Post 4,3-8), smrt opet razara život; tama ne dopušta svjetlu da se rasplamsa. I naš „unutarnji san ravnodušnosti“ (papa Franjo) pridonosi tomu da to Svjetlo svijet ne upozna (Iv 1,10). „
Naš je život Betlehem
Draga braćo i sestre, Betlehem je posvuda. Betlehem nije samo mjesto Kristova povijesnog rođenja. Betlehem je i svako mjesto u koje Krist želi doći. Naš je život Betlehem! Kako u Betlehemu (danas, nažalost, gradu nemira i stradanja), tako i u našim životima te u gradovima i selima u kojima živimo, pronalazimo trenutke tame, teškoća, nerazumijevanja, napetosti, sukoba, pa čak i smrti. Ipak, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet (Iv 1,9). Ono je možda još poput zore, čije zrake izlazećeg sunca tek dotiču naše srce (papa Ivan XXIII.), ali svjetlost se ne može pobijediti jer svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze (Iv 1,5). To svjetlo treba nas! Jer samo će svjetlonoše, zapaljeni Kristovim svjetlom, spasiti svijet (John Henry Newman).
