Razmišljajući o krajnjem istoku Hrvatske, u um nam se obično prikrade slika zlatne ravnice pa često zaboravljamo da se upravo tamo smjestio najveći cjeloviti kompleks nizinskih šuma hrasta lužnjaka u Hrvatskoj i Europi – Spačvanski bazen.
Divovski hrastovi prekrivaju golemo područje u porječju rijeka Spačve i Studve, a u sjeni ovih gorostasa odzvanjaju pjev ptica i rika jelena. Ova mistična šuma protkana je vodotocima koji mjestimice stvaraju močvare, a negdje u njezinoj dubini krije se i stoljećima skriveni grad koji je izazov istraživačima, povjesničarima i lokalnim entuzijastima.
Grad u močvari
Taj grad – Alšan – kojem se ni danas ne zna točna lokacija, nestao je u neprohodnim hrastovim šumama, i kao da zaziva nekog modernog pustolova da ga pronađe i ispriča njegovu priču. Na žalost, nisu provedena nikakva konkretna istraživanja s namjerom pronalaska ostataka ovog tajanstvenog grada. Prijepori oko njegove točne pozicije, te položaja njegove utvrde i samostana traju i danas, a pretpostavlja se da se nalazio na prostoru današnjih Posavskih Podgajaca nedaleko Gunje, uz potočić Ozrica, te da je položaj utvrde bio na ledini Mašanj između Gunje i Save. S obzirom na njegovo vlažno, močvarno okruženje, Alšan je zacijelo bio vodeni grad.
Alšan se u pismenima prvi puta spominje 1372. godine kada je zatražena dozvola za izgradnju franjevačkog samostana i crkve, koji su izgrađeni 1376. godine. Alšanska se utvrda u izvorima prvi puta spominje tek 1464. godine kao castellum Alsan, što je i jedini izravni spomen ove utvrde u predosmanskim izvorima.
Znamo da je Alšan (Alsán vára) bio srednjovjekovni plemićki posjed, banski dvor, grad i franjevački samostan okrenut prema prijelazima ka srednjovjekovnoj Bosni. Nastao je vjerojatno na zemljišnim gredama kojima je još davno prolazila rimska cesta za Sirmij, a zauzimao je stratešku poziciju upravo nasuprot srednjovjekovnoj banovini Soli, preko rijeke Save.
Kraljev peharnik
Ime grada bi moglo dolaziti od mađarske riječi „alsó“, u značenju “donji” ili “niži”, što za tadašnje vlasnike i jeste bio – donji posjed uz Savu.
Najraniji spomen pojma Alšan odnosi se na zemlju u vlasništvu, pa se stoga u latinsko-pravnoj terminologiji srednjega vijeka najprije spominje kao “terra Alsan”, odnosno zemljište na kojem je ležalo par neimenovanih sela okupljenih oko njihova župnog središta.
Ta je zemlja isprva bila u posjedu obitelji Gut-Keled, no kako su se pokazali nevjernima svome kralju, posjed u 14. stoljeću prelazi u ruke mačvanskog bana Ivana iz plemena Szente Mágocs, koji je potom u Alšanu sagradio dvoje dvore i počeo nositi plemićki pridjevak Alšanski. Plemstvo Szente-Magocs staro je plemstvo sa sjevera Baranje, a u Mađarskoj i danas postoji selo Magoč iz kojega je potekla ova loza. Ban Ivan je bio u kraljevoj milosti kao kraljev glavni peharnik, a kasnije preuzima i položaj župana triju županija – Bodroške, Vukovske i Srijemske. Valja istaknuti kako je Ivan bio i jedan od dvadesetčetvorice velikaša koji su činili prvi razred Viteškog reda zmaja cara Sigismunda, što je bila iznimna čast. Ivan je poživio je do sredine 14. stoljeća, a posjedovao je niz utvrda na Savi, Dravi, Bosutu i Vuki.
Izvor: Wikimedia
Ivan je imao tri sina i dvije kćeri, od kojih je u povijesti najpoznatiji ostao sin Valentin, jer je nosio titulu mađarskog kardinala i pečuškog nadbiskupa, odnosno poglavara biskupije kojoj je pripadao i posjed Alšan.
Veleposlanik kraljeva
Valentinov otac Ivan ženidbom je ušao u najmoćnije obitelji bliske kralju Ludoviku Velikom Anžuvincu, a Valentin je svojim umijećima ostvario velike uspjehe na tom kraljevskom dvoru. Valentin Alšanski je bio darovit skolastik, školovan u Italiji. Karijeru je započeo kao klerik i u crkvenim je redovima napredovao sve do položaja kardinala. U razdoblju između 1376. i 1382 godine kralju je služio kao vrsni diplomat. Zajedno s zagrebačkim biskupom Pavlom zaključio je Torinski mir – mirovni ugovor kojim je okončan dugoročni niz ratova između Genove i Venecije. Valentin je zaslužan i za donošenje relikvija Svetog Pavla Pustinjaka u Mađarsku, čije je tijelo položeno u pavlinski samostan Sv. Lovre kraj Budima. Pavlini – odnosno Red Sv. Pavla Prvog Pustinjaka – su pustinjački red koji je nastao upravo u Mađarskoj i Hrvatskoj u 13. stoljeću, okupljanjem raspršenih pustinjaka u redovničku zajednicu.
Dvije kraljice
Valentin je vrhunac karijere dosegao nakon smrti kralja Ludovika Velikog. Bila su to turbulentna vremena za Mađarsku: kako je kralj umro bez muškog nasljednika, prijestolje je u skladu s kraljevom željom naslijedila njegova jedanaestogodišnja kći Marija. Mlada je kraljica bila maloljetna, pa je u njezino ime kao regentica vladala njena majka, kraljica Elizabeta Kotromanić. Marija je bila okrunjena kao kralj Ugarske i Hrvatske 17. rujna 1382. godine, odmah sutradan po očevoj smrti. Dogovor da bude okrunjena kao kralj – a ne kao kraljica – bila je zamisao kraljice-majke Elizabete i njezinog glavnog savjetnika, ugarskog palatina Nikole I. Gorjanskog, čime su željeli osujetiti planove Marijina zaručnika Sigismunda Luksemburgovca da preuzme krunu i vlast u svoje ruke.
No, ideja da njima vlada žena izazvala je nezadovoljstvo i pobunu hrvatskog plemstva protiv dviju kraljica, pa su za protukralja izabrali napuljskog kralja Karla Dračkog, koji je nekoć obnašao dužnost hrvatskog hercega i bio jedini punoljetni muški predstavnik anžuvinske dinastije.
Marija Anžuvinska, prikaz u Chronica Hungarorum
Izvor: Wikimedia
Nekako u isto vrijeme Sigismund je s vojskom provalio u Ugarsku i primorao budimski dvor da ga vjenča s Marijom, nastojeći tim brakom osigurati hrvatsko- ugarsko prijestolje za sebe. Po izvršenju bračnog sakramenta, Sigismund se vratio u Češku.
Kraljica Elizabeta je početkom 1386. godine dala ubiti Karla Dračkog, nakon čega je njezina kći Marija ponovno ustoličena na prijestolje. No, taj je nemili događaj izazvao je novu bunu hrvatskog plemstva.
Kada su kraljice Marija i Elizabeta došle u Gorjane u posjet palatinu Nikoli Gorjanskome, njih i pratnju napali su pobunjeni slavonski velikaši braća Horvat sa svojim pristašama. Nakon žestoke bitke koja se odigrala rano ujutro 25. srpnja 1386. godine, kraljice su zarobljene i odvedene, pa zatočene u tvrđavi u Novigradu kraj Zadra. Negdje sredinom siječnja 1387. godine, kraljica Elizabeta je zadavljena pred očima njezine kćeri, no Mariji je pošteđen život.
U međuvremenu je Sigismund doznao za događaje u Gorjanima i zarobljavanje dviju kraljica, pa je pohitao u Ugarsku, gdje su ga velikaši izabrali za kralja i dali okruniti u Stolnom Biogradu. Nakon krunidbe, Sigismund je dogovorio pomoć Mletačke Republike kako bi oslobodio svoju suprugu iz zatočeništva. U srpnju 1387., nakon šestomjesečne opsade Novigrada, kraljica Marija je oslobođena i vraćena na prijestolje, premda je naslov kralja i punu vlast u kraljevstvu zapravo preuzeo njezin suprug Sigismund.
Novi kralj
Valentin Alšanski bio je pouzdanik i lord kancelar kraljice Elizabete do njezine smrti, no krunidbom Sigismunda Luksemburgovca ostao je u zapećku političkih zbivanja i čini se da isprva nije bio u milosti kralja. No, srednjovjekovni su se kraljevi oslanjali na mrežu veleposlanika i posebnih izaslanika u odnosima sa stranim državama. Ratove, mir, dogovorene brakove, otkupnine, trgovinu i mnoga druga pitanja trebalo je ispregovarati, pa se Valentin kao iskusni diplomat ponovo našao u kraljevskoj službi.
Valentin Alšanski bio je i posljednji rektor najstarijeg mađarskog sveučilišta, onoga u Pečuhu. Godine 1384. Valentina je papa Urban VI imenovao kardinalom, a za titularnu crkvu mu je određena Bazilika sv. Sabine u Rimu.
Članom Kraljevskog vijeća postao je 1400. Valentin je posjetio i novoizabranog papu Grgura XII kao Žigmundov izaslanik 22. kolovoza 1407., kako bi mu izrazio potporu svog kralja, te zatražio pomoć u borbi protiv Osmanskog Carstva. Naime, Žigmund je od pape tražio da njegov planirani napad na Bosnu proglasi križarskim pohodom. Valentin se razbolio tijekom tog putovanja, no uspio se vratiti kući s putovanja. Umro je u studenom 1408. godine i pokopan je u Pečuhu.
Samostan u šumi
Zapisi govore kako je upravo Valentin bio taj koji je franjevcima dopustio izgradnju samostana sv. Franje u šumovitom alšanskom kraju. Naime, taj je prostor tada bio prožet bogumilskom herezom, pa se stoga samostan pojavljuje kao centar utjecaja katoličanstva.
Šuma je doživljavana pustinjom Zapada. U praksama i tekstovima ranog kršćanstva važnu ulogu igra ambijent pustinje. Kako Europa na raspolaganju nije imala prave pustinje, njihov je ekvivalent pronašla u šumama, kojima je obilovala. Šume su pojačavale izolaciju samostana onih crkvenih redova koji su preferirali život podalje od većih naseljenih mjesta, a u šume su se povlačili i asketski osamljenici, pustinjaci ili remete.
Pripadajuća crkva sv. Franje bila je sagrađena u samom Alšanu, no franjevački se samostan bio ustoličio na jednoj od visokih greda iznad potoka, dok je tvrđava ležala nešto jugozapadnije otuda, na gredi iznad močvarnoga tla. Navodno je tu postojao i prijelaz preko Save kojim su prelazile križarske vojske na putu za Svetu zemlju.
Alšanski samostan prestao je djelovati ljeti 1526., kada je turska vojska u pohodu na Mađarsku osvajala Srijem i dio Vukovske župe. Tada su čete Husrev-begove bosanske vojske udarile vukovskom Posavinom da stignu u Vukovar, gdje su se imale sastati s četama koje je vodio – glavom i bradom -sam car Sulejman.
Crkva sv. Franje održala se u Alšanu i pod Turcima. Sve do konca 17. stoljeća očuvalo se oko crkve i desetak starosjedilačkih obitelji. U novom formiranju sela i naseljavanju poslije odlaska Turaka, te su obitelji prešle u susjedne Podgajce, kojima je pripao i sav atar staroga Alšana. Tada je napuštena i stara crkva sv. Franje.
Utvrda na tromeđi
Iako se Alšan kao utvrda prvi put spominje u 15. stoljeću, nedvojbeno je ona postojala i ranije. Pretpostavlja se da je bila građena od drva, zemlje, pa i opeke, ali moguće i s kamenim dijelovima u smislu kasnogotičkih ornamenata kakvi su tad bili u trendu, sudeći po niz primjera vidljivih po istočnoj Slavoniji – primjerice u Iloku, Nijemcima, Vukovaru, Erdutu i Nuštru.
Spominjanje Alšana u dokumentu iz 15 st.
Izvor: FB stranica Vukovarska utvrda Vukovo
Plemići Alšanski bili su vlasnici Alšana od 1376. do 1437. godine. Uzevši u obzir da su pridjevak „Alšanski“ preuzeli prema posjedu, te da su oni bili i vjerojatni graditelji utvrde, može se pretpostaviti da je u njihovo vrijeme utvrda imala funkciju rezidencije te plemićke obitelji.
Nakon što je obitelj Alšana izumrla, Sigismund Luksemburgovac njihove je posjede Alšan i Virgrad 1437. godine dodijelio zaslužnoj braći Talovcima – Matku, Petru, Ivanu i Franku. Nakon njih, kao vlasnici alšanskog posjeda zabilježena je plemenitaška obitelj Morovićki, sve do 1476. godine kada utvrda prelazi u vlasništvo kralja Matije Korvina.
Godine 1490. utvrda je ponovo u posjedu Morovićkih – nailazimo na zapis da udova Magdalena Morovićka ima pravo na utvrdu i vlastelinstvo.
Podataka koji bi upućivali na funkciju utvrde u vrijeme kada su vlasnici bili Morovićki nema, stoga se ne može sasvim sigurno reći koju je funkciju utvrda tada imala. No, može se pretpostaviti da je utvrda u njihovo vrijeme bila sjedište niže vlastelinske uprave.
Politike bosanskog prijestolja, ugarske dominacije i srpskih velikaša slamale su se baš na ovoj tromeđi na Savi, kod Alšana. Alšan – kao relativno malena utvrda postavljena pred velike izazove – nestade već s prvim znacima osmanlijskih prodora i pljački.
Tajne šume
Posjeda Alšan više nema. No, to ne znači da ga se jednom neće opet naći. Do tada nam ostaju tek isječci od kojih slažemo kartu staroga vijeka i onoga što ga je nastavalo. Do danas je puno utvrda i srednjovjekovnih gradova nažalost izgubljeno. Tako povijest teče, a gradovi koji nastaju i koji nestaju izazivaju nas da istražimo njihov fenomen.
Srednjovjekovni Alšan nipošto nije jedini kojega je progutala i sakrila moćna Spačvanska šuma, a tajne i priče koje skriva ovaj nevjerojatan mistični predio zaslužuju da se o njima istražuje i piše više.
Točno mjesto Alšana u moru šuma i močvara Spačve jednom nam možda otkriju toponimi, lokalne predaje ili novije metode pretraživanja. A do tada, uživajmo u priči o njemu i pri šetnjama Spačvanskom šumom širom otvorimo oči – jer možda među propupalim granama stoljetnih hrastova ugledamo trag izgubljenog grada na vodi.
Gordana Ilić Ostojić
