Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu u Republici Hrvatskoj, ponukana neprimjerenim ponašanjem zastupnika Hrvatskoga sabora Ivana Pernara izdala je priopćenje za javnost kojim izražava svoje neodobravanje i zgroženost njegovim ponašanjem. Navedeni je, naime, nedopušteno politički iskorištavao djecu, pozivao učenike da pobjegnu s nastave, te nedopušteno ulazeći u učionice tijekom nastave ometao rad učenika i nastavnika. Između ostalog. Pravobraniteljica je priopćene zaključila pozivom Ministarstvu znanosti i obrazovanja te osnivačima škola da školama daju jasne upute i podršku u zaštiti učenika i sprečavanju neovlaštenog ulaska stranih osoba u prostore odgojno-obrazovnih ustanova.
Hm. Na prvo čitanje, apsolutno sam se složila sa stavom pravobraniteljice. Ne samo zato što Pernarov pseudo-anarhizam ne doživljavam ni kvalitetnim ni poticajnim, nego osobno mislim (a mišljenje je kao š****, svatko ga ima) da ‘uvaženom’ zastupniku nije mjesto ni u školi, a ni u Saboru. Složila sam se s njezinim stavom jer držim kako niti jednom političaru nije mjesto u školi. Izuzetak su političari-pokojnici koji su dio nastavnog programa, naravno.
No, nakon tog prvog čitanja bljesnuše mi iz podsvijesti ranije slike nekih drugih političara i dužnosnika koji su se naslikavali s djecom po školama i vrtićima. Moram biti poštena pa reći kako je pravobraniteljica opetovano podsjećala političare generalno da ne iskorištavaju djecu za ostvarenje vlastitih političkih interesa, posebice uoči predizbornih kampanja. Pa kako se onda jedni mogu naslikavati, a drugi ne? Drugo čitanje njezina priopćenja otkrilo mi je ključnu riječ: neovlašteni ulazak.
Naime, ako se političar ili dužnosnik dogovori s ravnateljem o svome dolasku, to je vajda ovlašteni ulazak i tu problema, neodobravanja i zgražavanja nema. A neke ovlaštene ulaske je lakše dogovoriti kad ravnatelj pripada istoj političkoj opciji kao i političar, odnosno dužnosnik. Na kraju krajeva, pa politička opcija ravnatelja i dovede, zar ne?
Cijela ova priča s ‘uvaženim’ zastupnikom podsjetila me je na tri situacije ovlaštenog ulaska među djecu koje su kod mene osobno izazvale neodobravanje, zabrinutost i zgražanje. Ne, nisu u pitanju političari, nego oni kojima je posao raditi s djecom, obrazovati ih i voditi brigu o njima.
Situacija prva: sin moje prijateljice, osnovnoškolac, mrtav-hladan nas je obavijestio kako vještice postoje. I da žive u Americi. Naime, to je razredu rekla vjeroučiteljica, na satu vjeronauka. Priznajem, ja sam protiv vjeronauka u školama. No, kad ga djeca već uče, bilo bi u redu ne puniti im glave glupostima o vješticama. Ako se već mora pričati o vješticama, neka iznesu činjenice – broj žena (ne vještica!) koje je Inkvizicija mučila i spalila pod optužbom za vještičarenje. Naravno, ako je to primjereno dobi djece.
Situacija druga: uvaženi član zajednice jednog slavonskog grada izgubio je lukrativni i cijenjeni posao sa strane, a zbog optužbe za neprimjereno ponašanje (seksualne prirode) prema mlađem punoljetniku. Znam, znam…. mlađi punoljetnik po zakonu nije dijete. No, isti taj uvaženi član male zajednice imao je i drugi lukrativan posao sa strane u kojem je bio u stalnom kontaktu s djecom, mlađom od 18 godina, a njihovi roditelji također sumnjaju u neprimjereno ponašanje. E, taj dio priče me brine.
Situacija treća: učiteljica razredne nastave izravno od oca jednog djeteta saznaje kako otac sadistički i ponižavajuće kažnjava svoju djecu. Obiteljski zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji precizno navode obvezu prijavljivanja sumnje na svaki oblik nasilja nad djecom, no učiteljica svoje saznanje ne prijavljuje nadležnima. Inače, poznato joj je da je obitelj pod nadzorom Centra za socijalnu skrb i da je otac izdržao zatvorsku kaznu zbog seksualnog delikta prema maloljetniku. Ono što joj je bila zakonska, moralna i ljudska dužnost učiteljica nije napravila, ali je zato roditeljima drugih učenika rastrubila tu ‘sočnu’ priču (i time povrijedila privatnost djeteta iznošenjem podataka iz osobnog ili obiteljskog života djeteta), što cijelu situaciju čini još mučnijom. Tim kanalima priča je došla i do mene. Pokušala sam nešto uraditi i moram priznati da nisam uspjela napraviti puno. Ako ću biti brutalno iskrena – nisam ništa uspjela napraviti. Jer informacija koju sam ja imala bila je iz četvrte ruke, gotovo u rangu neprovjerene glasine. A na to sustav ne reagira. Još uvijek me boli ta moja nemoć. I žao mi je što tog ‘dičnog’ oca nisam pretukla na mrtvo ime. Bar to.
Zašto u istu priču stavljam političare, nekompetentne nastavnike i seksualne zločince? Ne povlačim nikakvu paralelu, na insinuiram, doista ne. Samo pokušavam ilustrirati na koje su sve načine današnja djeca ugrožena – podjednako činjenjem, nečinjenjem i propustom onih koji bi o njima morali voditi brigu. I koliko nam je sustav zaštite djece još uvijek neadekvatan. I zato je dobro što imamo Ured pravobraniteljice za djecu. No, niti ona nije svemoćna i bez pomoći nas – zajednice – proces poboljšanja sustava ići će presporo. Stoga – informirajte se, zahtijevajte promjene, prijavite kršenje prava djeteta. Svojeg i tuđeg. Jer ona to zaslužuju.
Za one koji žele znati više:
Web-stranica pravobraniteljice za djecu – http://www.dijete.hr/
Stavovi i preporuke iznesene u autorskim kolumnama, savjetima i komentarima isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala press032.
