ŠARENGRAD, Znate li kako smo se mi iz Šarengrada nekada borili s ljetnim vrućinama? Odlaskom na Šarengradsku adu, raj na zemlji, u kojem smo provodili po cijele dane, a danas nam ne daju ni blizu toj našoj zemlji, priča je koju će vam ispričati gotovo svaki mještanin Šarengrada, srijemskog sela nadomak Iloka. Već 26 godina nadaju se Šarengrađani kako će se u njihovu korist raspetljati priča oko toga riječnog dunavskog otoka koji se prostire na oko 900 hektara i prije Domovinskog rata predstavljao je izvor zarade za brojne šarengradske obitelji. Po izbijanju agresije 1991., otok je okupirala nekadašnja JNA, a potom je godinama bio pod nadzorom srbijanske policije. Danas na Šarengradskoj adi nema nikoga.
“Adu danas nitko ne nadzire tako da može doći tko god hoće i na njoj raditi što želi. Ovdje zalaze krivolovci, ubijaju nekažnjeno dovljač koja je u velikom broju, a često čujemo i kako se šuma sječe bespravno”, upozorava Pero Ćorić iz Mjesnog odbora Šarengrada.
Podsjeća kako je kao stanovnik Šarengrada, nekadašnji predsjednik MO Šarengrad i član komisije s razgraničenje sa Srbijom, te zamjenik gradonačelnika grada Iloka i zastupnik u Hrvatskom saboru godinama na svim razinama ukazivao na važnost Šarengradske ade i na žurnost donošenja jedino mogućeg rješenja, a to je da se Šarengradska ada vrati u vlasništvo mještanima Šarengrada. Ćorić poziva hrvatsku Vladu da u arbitraži riješi granični spor sa Srbijom jer kako kaže, sve dosadašnej arbitraže poštivale su katastarske granice, a Šarengradska ada odvijek je katastarski pripadala Hrvatskoj. Službeni pak Begrad zalaže se da se granična crta povuče sredinom Dunava što bi adu po sadašnjem stanju “gurnulo” na srbijansku stranu.
Šarengrađani, među kojima i tamošnji ribar Darko Čuvardić podsjećaju kako je Šarengradska ada nastala u 19. stoljeću kada su austrougarske vlasti prokopale 12 kilometara dugi kanal te ga pretvorile u novi tok Dunava, koji se od Opatovca do Šarengrada protezao u velikom luku, što je otežavalo plovidbu. I tako je nastala ada koja je do tada bila sastavi dio hrvatskog dijela dunavske obale.
“Razočaran sam činjenicom da ne postoji volja da se riješi pitanje Šarengradske ade koja nama, običnim ljudima, znači puno. Ali očito ne i Zagrebu i Beogradu“, kaže ogorčeno Čuvardić dodajući kako je prije rata u Šarengradu postojao 31 ribar, a danas ih je tek dvojica.
Po njegovim riječima, na Dunavu nema ni približno ribe koliko je ima u starom koritu oko ade.
“Sva riba je ovdje, ali što to vrijedi kada ne smijemo oko ade ribariti“, ističe napominjući kako riba ne voli duboku i brzu vodu kakva je na Dunavu već se skuplja u pličacima i ritovima kakvih je na adi puno.
Da je stari tok Dunava pun raznovrsne ribe i sami smo se mogli uvjeriti dok smo u društvu s našim sugovornicima, sve odreda zaljubljenicima u Šarengradsku adu, čamcima obilazili adu koja se čini uspavanom ljepoticom. Dok plovimo Dunav je u starom toku miran, a svako malo s drveća koje se pružilo nad vodom, uzleti neka roda, čaplja ili neka druga ptica što i ne čudi jer je riječ o, nakon Kopačkog rita, najvećem ornitološkom rezervatu u ovom dijelu Europe i najvećem prirodnom mrijestilištu divljeg šarana na Dunavu. I nije Dunav zanimljiv samo s te strane. Turizam bi mogao postati ključna odrednica vezana za tu rijeku u budućnosti. Potvrđuje to i nekoliko desetaka brodova i drugih plovila koje smo susreli na potezu od Opatovca do Šarengrada, uglavnom pod zastavom Srbije. Naši vodiči nam pojašnjavaju kako je riječ o ljudima koji cijelo ljeto provedu na svojim plovilima, ploveći uzvodno i nizvodno po Dunavu. Zastati na Šarengradskoj adi, uz osmišljenu turističku i ugostiteljsku ponudu, zasigurno bi poželjeli mnogi. Ali, ne ovakoj adi koja je danas tek komad ničije i svačije zemlje, što nije dobro niti za Hvatsku niti za Srbiju.
