Otvoren stalni postav izložbe djece iz Vukovara i bliže okolice stradale tijekom Domovinskog rata

Foto: Ivan Matić

VUKOVAR, Na početku Korizme, koja je vrijeme pokore, odricanja i žrtve u Pastoralnom centru sv. Bono u Vukovaru otvoren je stalni postav izložbe djece iz Vukovara i bliže okolice koja su stradala tijekom Domovinskog rata. Izložba obuhvaća sjećanje na 34-ro djece stradali od početka kolovoza 1991. godine pa sve do lipnja 1992. godine.

„Imena stradale djece su i na popisu svih žrtava Domovinskog rata u Vukovaru, a sada imaju i posebno i časno mjesto koje oni svakako zaslužuju. Drago mi je da se stalni postav nalazi upravo u blizini popisa svih žrtava, rekao je fra Jagodić. Izložba je napravljena na način da su ilustracije poginule djece rađene po kronologiji stradanja, a sve zajedno ih povezuje mučeništvo koje simbolizira crvena nit. Najmlađe stradalo dijete, Antonija Zeka, imalo je svega nekoliko dana, a najstarije, Tomislav Baumgertner, imao je gotovo 18. godina“, rekao je fra Ivica Jagodić župnik upe sv. Filipa i Jakova.

Na otvaranju stalnog postava bila je Ani Galović, autorica knjige „Mama, ne vidim nebo“ po kojoj je i rađen ovaj stalni postav. Galović je rekla kako je na knjizi radila dvije godine i da tijekom istraživanja nije samo posjećivala razne arhive nego je obavila i razgovore s članovima obitelji, poznanicima, prijateljima i susjedima stradale djece.  

„Bavim se već godinama istraživanjem Vukovara, a ovo je tema o kojoj ima najmanje informacija. Te 1991. godine ja sam imala samo 6 godina i to su sve moji vršnjaci. Željela sam otkriti tko su oni bili, kako su stradali i slično. Jako teško je bilo raditi na svim tim pričama. Neka djeca su poginula od granata, a neka djeca su i ubijena i u brutalnim egzekucijama. Troje njih ubijeno je na Ovčari, a za četiri dječaka se i danas traga“, rekla je Galović.

Govoreći o razlozima zašto se upustila u ovaj projekt kazala je i kako sva ta djeca zaslužuju da ne budu zaboravljena, a ovo je jedan od načina.

Na otvaranju stalnoga postava bili su i članovi obitelji neke od stradale djece. Niko Zeko otac je Antonije Zeko koja je imala svega dva dana kada je umrla u inkubatoru vukovarske bolnice.

„Znao sam da mi je supruga u bolnici i da je rodila prije termina. Došao sam u bolnicu s položaja i vidio Antoniju. Stajao sam uz inkubator i gledao je. Čekali smo je dugo i na žalost Bog nam ju je uzeo. Bolnica je stalno granatirana tako da je pogođen i agregat radi čeka je nestalo struje. Zbog toga je se Antonija smrzla u inkubatoru“, rekao je Zeko.

Među okupljenima bio je i Željko Štefančić, inače stric Martine Štefančić koja je zajedno s bakom ubijena u noći 20/21 ožujak 1992. godine u Borovu selu. Martina je imala samo 4,5 godine kada je ubijena u kući od strane ljudi koji su upali u kuću. Željko Štefančić, koji je ranjen tom prilikom, pronašao je u sobi majku kako leži na krevetu i Martinu kako leži na podu.

Knjiga „mama, ne vidim nebo“ donosi priče o Igoru Balažu, Daliboru Černoku, Stjepanu Rukavini, Gracueli Jelić, Nevenki Markuš, Borisu Vaseleku, Stevi gegiću, Tomislavu Miklošu, Ivanu Kljajiću, Mariu Kolariću, Dariu Pejiću, Antoniu Vidakoviću, Josipu Bandiću, Đorđu Vidakoviću, Josipu Kovačiću, Antoniji Zeko, Ivanu Barbariću, Sabahudinu Gršiću, Mateju Aleksandru, Goranu Čečavcu, Branimiru Milošević Miliću, Zorici i Zoranu Pavloviću, Siniši Rajkoviću, Jovanu Josipu Krošnjaru, Igoru Kačiću, Dragutinu Balogu, Tomislavu Baumgertneru, Igoru Černoku, Martini Štefančić, Damiru i Dari Pakšecu, Franji Matijeviću i Aleksandru Jagodiću.