VUKOVAR, Novinarku i radijsku voditeljicu Hrvatskog radija Vukovar (HRV) Jasenku Vrdoljak u Vukovaru malo tko ne zna. Prepoznatljiv glas ove 58-godišnje Vukovarke već više od dva desetljeća odzvanja vukovarskim i istočnoslavonskim radijskim eterom, a iza nje je bezbroj “odvezenih” studijskih emisija, javljanja s terena, radijskih izvještava, vijesti te neposrednih kontakata s slušateljima.
Tko smo mi bez slušatelja? Nitko. Oni su naši najbolji kritičari, bilo da je riječ o pozitivnim ili negativnim kritikama. Ako su kritike pozitivne, naravno da to godi vašoj osobnosti, a ako su negativne, opet dobro jer znate na čemu trebate poraditi i ne trebate biti na „kraj srca“. Oni su naš korektiv. Moram reći kako je slogan našeg radija: HRV, dio obitelji! Dakle, naši slušatelji su doista naša obitelj i tako se ponašamo, kaže Jasenka Vrdoljak.
Otkud u novinarstvu?
Zapravo, u novinarstvu sam se našla sasvim slučajno. Bilo je to u ljeto 1996.godine. Bila sam u progonstvu u Zagrebu i pozvao me je ondašnji direktor Hrvatskog radija Vukovar, Željko Fekete, koji je doslovce rekao: „Mala, što i gdje radiš? Treba nam na radiju ljudi, a ja znam da ćeš ti to odlično odraditi!“ Uslijedio je prvi šok, ali nisam dugo razmišljala, već sam pitala kad trebam doći u Vinkovce? ( s obzirom se radio tada nalazio tamo u progonstvu). Rekao je što prije to bolje! Spakirala sam se već toga vikenda, dok sam organizirala djecu i sebe i evo mene u Vinkovcima. Počela sam raditi 14. srpnja 1996. i do danas sam tu u svojoj matičnoj kući, u svom gradu Vukovaru.
Sjećaš li se prvih priloga?
Moram reći da sam prvotno samo vodila program, ali to je trajalo vrlo kratko, možda tjedan dana, a onda sam počela uređivati vijesti, dnevnik, razne emisije poput Povratničkog radija, emisije iz kulture koja se tada zvala Kulturno-prosvjetni mozaik, Zoo panoptikum i brojne druge, a kako govorim rusinski jezik, i emisiju o nacionalnim manjinama. Prvi prilog je bio sa sjednice Gradskog poglavarstva Vinkovaca. Dakle, ono kad ti se „posreći“, hahahaha. Što bi rekli: prvo pa muško! Posnimala sam ja čudo toga, a sad treba montirati. E, to je onaj teži dio. Što je najvažnije? Što ako ne bude dobro? Kako? Koliko minuta prilog? Dakle, tisuću upitnika iznad glave. Onda sam se sjetila svojih iskusnijih kolega koji su stalno govorili: Nemoj opisnu nastavu, daj meso! E, tako sam se i ja vodila tom izrekom i bilo je dobro. Poslije se kroz praksu izvještite i to ide lako. No, ipak bih tu spomenula kolegu Vladu Benića koji mi je tada pojasnio kako lakše i efikasnije odraditi priloge s terena. Hvala mu na tome!
Koliko se HRV promijenio od tvojih početaka do danas?
Puno se toga promijenilo. Došla sam raditi kada je radio bio u progonstvu. Čini mi se da smo u to vrijeme emitirali 12 sati vlastitog programa. Radili smo u improviziranom studiju kojeg su naše kolege „sklepali“ od paleta, dasaka, kartona u kojeg se pakiraju jaja, spužvi i ne znam od čega sve ne. Ali se radilo. Novinari su na teren nosili Nagru, prenosivi kasetofon na kolutove koji je bio težak nekoliko kilograma, onda smo dobili kasetofone na kasete, poslije su uslijedili mini discovi, a danas su to mali snimači ili mobiteli. Imali smo nekoliko pisaćih mašina i jedno računalo koje nam je također služilo kao pisaća mašina. Sinopsise za emisije smo pisali preko indigo papira u dva primjerka jer je jedan trebalo dati tehničaru da zna kad treba pustiti tonski zapis kojeg smo prethodno pripremili. Naime, tada se sve radilo uživo. Redakcije nisu bile podjeljene i svi smo radili u jednom prostoru. Prekretnica je došla povratkom HRV-a u Vukovar, a to je bilo 23. prosinca 1997., kada smo dobili cijeli jedanaesti kat u ondašnjem Hotelu za samce i počeli emitirati cjelodnevni program iz vlastitog studija. Tu smo se već rasporedili u manje urede, dobili smo nova računala i počeli sami montirati priloge što je bilo puno lakše i nama, a i tehničarima.
Koji ti se trenutak ili prilog urezao u pamćenje?
Teško je doista izdvojiti jer bilo je dosta toga. Recimo, ostati će mi u sjećanju kada je nekadašnji prijelazni upravitelj Klein organizirao pressicu u Vukovaru, a išlo se tako što se moralo doći u Osijek, a onda iz Osijeka do check pointa odakle su se novinari prevozili njihovim vozilima do Vukovara. Samo jedan novinar je iz naše kuće mogao ići. A kako radio nije imalo vozilo, određeno je da kolegu Benića ja vozim. Bilo je to 16.kolovoza 1996. godine. No, kolegica iz protokola (Lea Porc) je znala da imam veliku želju ući u Vukovar i to mi je omogućila. U tom trenutku noge su mi se odsjekle. Ne znam je li od uzbuđenja ili straha. Uglavnom, nije mi bilo ugodno. Zatim kamenovanje novinara ispred bivšeg hotela Dunav, kada su nas uz pomoć prijelazne policije izvlačili transporterima do vojarne. Ipak jedan događaj će mi ostati u trajnom sjećanju, a to je dolazak Vlaka mira u Vukovar 1997. Rečeno nam je da predsjednik Tuđman neće davati nikakve izjave nakon govora. Međutim, ja sam se uspjela nekako progurati i dok je predsjednik silazio s pozornice ja sam viknula: Gospodine predsjedniče, za Hrvatski radio Vukovar. On je zastao i dao izjavu. Taj snimak imam i danas.
Koliko ti je novinarstvo pomoglo ili odmoglo u privatnom životu s obzirom na obitelj, dežurstva, rad vikendima i praznicima?
Pomoglo mi je u toliko što sam upoznala predivne ljude za koje da radim neki drugi posao ne bi niti znala da postoje. U sve ove godine rada sa svima sam ostala u dobrim odnosima, što znači da sam dobro radila svoj posao. Ja svoj posao doista volim iako osjećam da sam već iscrpljena. Istroši se čovjek vremenom. Mogla bi lagano u mirovinu, hahaha…U poslu mi je obitelj uvijek bila potpora. Slobodno vrijeme sam uvijek njima posvećivala i puno smo razgovarali. Imali su razumijevanja i za moja dežurstva i radne vikende. Jednostavno u takvom poslu je važna organizacija. Danas su moje dvije kćeri, Helena i Ana odrasle žene. Helena je jedno vrijeme išla mojim stopama, no sad je udana i ima svoj život, a Ana studira u Puli i odlična je studentica. Očito da nisam pogriješila u odgoju. Tako da sam sama svoj gazda i organiziram se kako mi odgovara. I još uvijek radim vikendima i praznicima.
Dolaze i mlade kolege, kako je s njima raditi, jesu li željni znanja?
Da, mladi dolaze, a neki su došli i otišli. Naravno svatko sebi bira ono što mu više odgovara i o tome ne treba raspravljati. Zapravo mi je drago što mladih ima sve više, jer evo i moje vrijeme prolazi. Većina njih je prošla kroz moj ured i nadam se da sam ih nešto naučila, a naravno i ja od njih. Kad imate mladu ekipu koja, kako ja to znam reći: „briju 500 na sat“ odmah vam daju nekakav elan i lakše je raditi. Ova mlada ekipa koja je ostala su sve od reda krasna djeca, puna energije, ideja, željna znanja. Sve ih zanima i što je dobro, ne srame se pitati. Ono što je važno, poštuju nas starije. I zbog toga mi je srce ispunjeno i jako sam ponosna na sve njih!
Kada bi u životu mogla ponovno birati, bi li novinarstvo opet bilo tvoj izbor?
Kao što sam rekla, novinarski posao je bio slučajnost. Da sam imala priliku radila bih u turizmu, ali splet okolnosti je bio takav da to nije realizirano i što sad? Za proteklim vremenom ne treba žaliti. Ali, kad sam se već našla u novinarstvu ne žalim niti za jednim trenutkom provedenim u ovom poslu jer on odgovara mom temperamentu. Stoga, da, ponovo bi novinarstvo bilo moj izbor!
