Slavena Kusturu iz Županje teško je definirati jednim pojmom ili jednom rečenicom. Slaven je vlasnik kafića „Okac”, vlasnik je tattoo studija „Hell Boy”, pisac romana za djecu i odrasle, bubnjar u bendu, aktivist za prava životinja i ekologiju, organizator pub-kvizova. On je čovjek koji fura svoj stil i ponekad spaja nespojivo.
Izvanredne mjere koje su na snazi zatvorile su sve poslove od kojih živi, no nitko od njegovih radnika nije dobio otkaz, niti će. Osobno poštuje sve propise, no neke su mu mjere apsolutno nerazumne – ako smo društvo koje je (kao) inteligentno, trebali bi zdravorazumski zaključiti što svatko od nas treba i smije raditi, a što ne. Navodi kako je bio prisiljen zatvoriti tattoo studio koji poštuje sve najviše higijenske standarde i u kojima se i u najnormalnijim okolnostima sve dezinficira i radi u zaštitnoj opremi, dok se u isto vrijeme na nekim drugim mjestima ti isti standardi primjenjuju tek površno, ali se smatra da se time ne ugrožavaju ni korisnici ni zaposlenici. Kao drugi primjer navodi zabranu pecanja. Kaže mi: „Znači, ne smijem otići sam na pecanje, ali smijem sam otići i sjesti na obalu Save, ako sam bez pecaljke. Apsurdno!” A posebno mu je ludilo što netko iz Gradišta mora tražiti propusnicu kako bi mogao otići do Županje natočiti gorivo.
Na samome početku ove globalne krize bilo mu je jasno da se događa nešto značajno, no ni u ludilu nije mogao zamisliti da će u roku mjesec dana cijela država biti u karanteni. Ili da će država ljude učiti kako prati ruke. Kaže: „Pa je li ti trebao virus da počneš prati ruke? Ja sam ruke znao prati i prije ovoga!” Ne vidi kraja ovoj situaciji i misli da će za dva tjedna ljudi biti puno nervozniji i nezadovoljniji jer su poobavljali spremanja kuća, vrtlarske radove i unošenje drva i imat će viška energije s kojim neće znati što napraviti. Budućnost mu ne djeluje ružičastom, jer smo se doveli u situaciju da se godinama uništavala industrija, a favorizirao turizam, a turizam će sada kleknuti. Pita se odakle sad odjednom država izvlači sredstva za pomoć, a godinama se nije moglo financirati ovo ili ono. I na koji će način država nadoknaditi ta sredstva u proračun.
U privatnom životu odjednom ima puno slobodnog vremena. Zasadio je vrt i češće šeta pse. Kaže da mu je s više od 20 godina staža teško biti besposlen, pa vrijeme „nerada” koristi za renoviranje kafića i tattoo studija. Osim toga gleda serije, čita stripove, drži dijetu, te razmišlja kako bi mu bilo pametno uvesti i neku tjelovježbu. A i obrijao se (te se boji da ga ljudi neće prepoznati). Kaže da ne piše ništa novo, jer ne ide to samo tako – a i za to će uvijek biti vremena.
Nedostaje mu tetoviranje, ali radi na predlošcima i motivima. Nedostaje mu i sviranje s bendom, ali razumije da je to neizvedivo u trenutnim okolnostima.
No kaže da je u svemu ovome nešto i naučio: treba čovjek u svim situacijama imati vremena za te neke svoje ljude, treba pomoći starijima I komšijama, treba frenda nazvati i pitati ga kako je i kad nema epidemije. Naučio je i da ti država uvijek može razbucati koncepciju i da ništa nije sigurno niti zagarantirano.
Kad ga pitam što će prvo napraviti kada stvari postanu normale, odgovara da zapravo ne zna točno, no vjerojatno će tog lijepoga dana otvoriti birtiju, popiti kavu s ljudima s kojima je i inače pije i skupa s njima srati po HDZ-u. Dobrim narodnim običajima u nas ni virus ne može ništa.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
