Strah je zajebana stvar. Zbog straha ćete pristati na ono na što nikada ne biste i odustati od onoga od čega nikada ne bi odustali. Strah u vama ubije zdrav razum i oduzme vam slobodu. Imaju Nijemci poslovicu koja kaže da strah čini vuka većim nego što jest.
Situacije u kojima netko koristi strah da bi vama manipulirao i kontrolirao vas, kada ga potpiruje i hrani ne bi li vas se nagnalo da šutite i trpite, kada strah služi kao instrument neravnoteže moći između vas i njih…. te situacije se nazivaju zlostavljanjem. Ili terorizmom. Sve ovisi o opsegu i akterima.
Da se razumijemo – opasnost može biti nedvojbena i stvarna, no strah koji počnemo osjećati nije nužno proporcionalan toj opasnosti. Atmosfera straha stvorena pojavom Covida-19 veliki je dio svijeta dovela u stanje bez presedana u ljudskoj povijesti. Zabrane rada, kretanja, okupljanja – sve ono što je standard u Sjevernoj Koreji, no do sada nezamislivo u demokratskim društvima – stupile su na snagu preko noći. Prodali su nam uvjerenje da su ta rješenja apolitična, stručna i utemeljena na podacima, stoga su ih tek rijetki propitivali. No, koliko je strah od pandemije utemeljen, te koliko su te mjere u biti opravdane? I čemu vode? Praksa ovoga tisućljeća do sada je bila da privremeno oduzete slobode nikada nisu u potpunosti bile vraćene.
Govorimo li o „apolitičnim podacima”, ovo su brojke:
U Hrvatskoj je do danas epidemiji pripisano 86 smrtnih slučajeva. (Kako je to i ministar Beroš jednom prilikom rekao – umrli su s koronavirusom, ne od njega.)
U sezoni 2018./2019. od obične sezonske gripe pretežito tipa A u Hrvatskoj je umrlo 117 osoba. (Izvješće Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz kojeg je ovaj podatak, također kaže: Procjenjuje se da u RH zbog gripe umire do 500-injak osoba godišnje, od kojih samo manji broj bude i službeno prijavljen.)
Za usporedbu, godine 2019. u Hrvatskoj je u prometu smrtno stradalo 297 osoba. (Molim vas da ovo ne prenesete Stožeru, jer će nam uvesti vožnju na par-nepar, pribojavam se.)
Brojke ne lažu (iako možda lažu oni koji ih prikupljaju). Zašto je onda Covid-19 ocijenjen tako opasnim da su nam uskratili dobar dio prava, sloboda i užitaka na neodređeno vrijeme? Zašto već tjednima živimo u sjevernokorejskim uvjetima?
Zato što ne znaju i zato što mogu, glasi najkraći mogući odgovor. Ne samo kod nas, nego u i dobrom dijelu svijeta nerazumno je i neselektivno kao standard prihvaćen kineski model suzbijanja ove epidemije koji je Svjetska zdravstvena organizacija ocijenila „pohvalnim i uspješnim”. Model države koja je inače perjanica građanskih sloboda i ljudskih prava, jel’. Naravno, naši će stručnjaci na kraju samouvjereno reći kako je niska stopa smrtnosti rezultat upravo „kineskih” drakonskih mjera koje su nam propisali. U međuvremenu, neki drugi ozbiljni svjetski medicinski stručnjaci drže kako iza niske stope smrtnosti u našim krajevima stoji procijepljenost stanovništva protiv tuberkuloze ili čak stanovite specifičnosti balkanske genetike (ne šalim se). Rijetki će priznati da u biti znaju jako malo i o virusu i o bolesti, i da se to još dugo neće promijeniti, jer podatke te vrste treba prikupljati kroz duže vremensko razdoblje da bi ih se kvalitetno analiziralo. Sve što ovoga trenutka mogu uraditi svodi se na teorije i princip pokušaja i pogrešaka. Tako funkcionira znanost, tako funkcioniraju istraživanja. A svako dobro istraživanje uključit će i kontrolnu skupinu. Srećom, nasuprot kineskom modelu borbe protiv pandemije stoji švedski model koji primjenjuju samo Šveđani. Dugoročno će se pokazati koji je bio uspješniji.
A dok vlada neznanje, vlada i strah – koji pak dugoročno može poslužiti određenim sustavima vlasti. Kad je Hrvatska u pitanju, nijedna prilika neće biti propuštena, bojim se. Jer od početka ove borbe kondicioniraju nas izjavom „Ništa više neće biti kao prije”. Nisu oni vizionari, nego znaju da je u nas za to plodno tlo. Mi se konstantno nekog klinca bojimo: bojimo se za radna mjesta, bojimo se funkcionera, kriminalaca, povijesti, a ponajviše normalnosti, jer u njoj ne znamo funkcionirati. Odličan pokazatelj načela koji vlada u ovoj državi jest činjenica da su crkve otvorene prije škola. Novi slogan u budućnosti bi mogao biti „Vjera, ne znanje!”. A još prije par tjedana smo bili oduševljeni jer borbu vodi struka, a ne politika. Aha, kako da ne.
Naravno, ovakvo moje sagledavanje može se u budućnosti pokazati potpuno pogrešnim i promašenim. Vrijeme će pokazati, kako je to mudro znao sročiti jedan drugi Stožer. No kako starim, tog je vremena sve manje i rado bih idućih pet ili deset godina živjela kao nekad i bez straha. Ne od virusa, nego od ljudi. Onih koji me mogu natjerati da živim u Sjevernoj Koreji, a da dupe ne maknem iz Vinkovaca.
Piše: Gordana Ilić-Ostojić
