Moja je baka dobila pravo glasa 1945., u dobi od 32 godine. Koliko znam, u preostalih 66 godina svojega života, nikada nije izašla na birališta države u kojoj je rođena. Glasovala je nekoliko puta u Australiji u kojoj je živjela nekoliko godina, ne zato što ju je australska politika više zanimala, nego zato što bi u suprotnom platila zakonom propisanu kaznu.
I moja mama glasuje isključivo na australskim izborima. Hrvatske izbore, putem veleposlanstva i konzularnih predstavništava, izbjegava. Kaže: nije red da moj glas odlučuje o nečemu, a ne živim tamo. No ja mislim da ne bi glasala niti na jednima, da (opet) nije u pitanju ta famozna novčana kazna za neizlazak na izbore.
Ja sam – kad su izbori u pitanju – ovisna o trenutnom raspoloženju. Ako hoću, mogu nekažnjeno ostati kod kuće i zanemariti svoju građansku dužnost. A ako imam volje otići do birališta, uglavnom ću dati maha svojoj destruktivnoj strani: precrtati sva ponuđena imena i dopisati kandidata po svom izboru. Zagor Te-Nej. Chuck Norris. Pajo Pakšu. Tako nešto.
Tri generacije žena, tri gotovo istovjetna pristupa pravu glasa. A nekada su žene za to pravo štrajkale glađu, bile zatvarane i ginule.
Za ilustraciju ovome tekstu, pokušala sam provjeriti koliko žena uopće glasuje i ne nađoh taj podatak. Ali mi je za oko zapela statistika Izbornog državnog povjerenstva pod naslovima „Spolno razlučeni podaci o kandidatima“ i „Spolno razlučeni podaci prema osvojenim mandatima“. Na posljednjim izborima u V Izbornoj jedinici imali smo 84 kandidatkinje i 126 kandidata. Izabrali smo 13 muškaraca i 1 ženu. Jednu!
Nisam feministica, jer ne znam kako bih definirala današnji feminizam i kako se uklopiti u njega. Nekada ga je bilo lakše uokviriti – tražila su se konkretna prava. Pravo glasa. Pravo na jednaku plaću. Pravo na jednakost – socijalnu, gospodarsku, političku. Ovih dana feminizam je – bar u naprednim zapadnjačkim društvima poput našeg – postao puka papazjanija.
Na primjer: Emma Watson ovih je dana izložena kritikama jer je na naslovnici jednog modnog magazina pokazala sise. Kažu, time je izdala svoje feminističke ideale. Eto, na to se sveo današnji feminizam. Na filozofiranje i histeriju oko dlakavih nogu i pazuha (brijati ili ne brijati?) pokazivanja sisa (pokazati ili ne?), gledaju li vas muške kolege možda sumnjivo (seksualno uznemiravanje!) i gomilu nebitnih nebitnosti. Dakako, uvijek ima situacija u kojima su žene u nepovoljnijem položaju. Uvijek će ih i biti. Ne zato što smo slabije ili inferiornije, nego zato što smo drugačije od muškaraca. No, od tih „slabosti“ se uvijek može napraviti prednost, samo ako se okanemo beskrajnog blebetanja i poduzmemo nešto konkretno i proaktivno. I bez pritisaka. Tko voli, nek’ izvoli!
Zapravo je Emma Watson, odgovarajući na kritike, to izvrsno sažela: „Feminizam je davanje izbora ženama. Feminizam je sloboda, oslobađanje, jednakost. Stvarno ne znam kakve veze moje sise imaju s tim.“
I zato se danas, nakon preispitivanja moje lijenosti i pseudo-izbornog-anarhizma, sama sebi obvezujem izići na izbore za dva mjeseca. U čast ženama koje su to pravo izborile i u čast feminizmu. Zato što mogu i zato što trebam. (A ne nađem li na izbornim listama pogodnu kandidatkinju kojoj bih dala glas, dopisat ću neku super-junakinju. Anarhizma se ne odričem tako lako!)
A vi, drage žene, izlazite li na izbore, zamolit ću vas jednu stvar: povedite kćer, unuku, nećakinju. Ne onu koja treba glasovati, nego onu koja će pravo glasa steći za par godina. Neka na vrijeme nauče kako se to radi. Pokažite im primjerom.
I, da – sretan vam 8. ožujka. Jedan od naših 365 dana.
